“Barlornach?” Glas koji je izrekao riječ bio je sumnjičav.

“Da, Gathorne”, potvrdi drugi glas. Ovog je Enaor poznavao: pripadao je ratniku koji ga je prepoznao na čistini. “Vidio sam ga kako se bori. Vjeruj mi, znam o čemu govorim.”

Treći glas se pobunio: “Ali o čemu zapravo govoriš, Ararde?” To je bio čovjek čiji su život Ghardi bili spremni zamijeniti za Kalaidin. “Svi znamo da su Stariji strašni borci. Zašto bi ovaj bio takva iznimka?”

“Sorg ima pravo, Ararde.” Opet prvi glas, onaj kojeg su nazvali Gathorn. “Barlornach bi trebao biti nepobjediv.”

“Možda i jest. Da Ocharn nije uhvatio onu ženu, borba bi možda i drukčije završila. Vidjeli ste kako vlada svojim konjem.”

Pod zlatnom maskom koju su mu natakli na glavu prije no što su ga poveli sa sobom, Enaor se nasmiješio. Jirial ne voli kad ga nepoznati pokušaju uzjahati. Skoro je ubio prvog čovjeka koji mu je prišao, i bio bi pobjegao da ga Enaor nije pozvao zviždukom. A već je imao zlatnu masku na glavi, i Ghardima je prizor morao djelovati jezovito, potvrđujući Arardovu priču o demonskom borcu. To je dobro – strah se uvijek može iskoristiti. Ako ih uvjeri da je stvarno Barlornach, vođa Divljeg čopora, glasnik koji najavljuje kraj svijeta, možda zaborave na Kalaide. Činilo se da se ova skupina Gharda ne ponaša kao ostali, ali svejedno je bio nemiran pitajući se što bi im sve moglo pasti na pamet.

“Ja bih onda prije pomislio da je njegov konj demon”, reče Sorg. Od početka mu se činio pametnim, još dok su se borili. Nezgodno.

Na Enaorovu sreću, Arard je izgleda bio odlučan da dokaže svoje tvrdnje. “Vidio sam ga kako baca vuka preko ograde kao da je mače! Nećete mi reći da je to prirodno, čak ni za Starije!”

Batharon ga lovio, vukovi. Enaor se ugrize za usnicu. Sad će početi pričati i o borbama. Prsa su mu se stegla od fantomske boli, kao i uvijek kad bi pomislio na Anlahlan. Zadržao je dah dok ne prođe. Nema sad vremena za to.

“To je čudno, ali nisam siguran…”

“Dobro, snažan je.” Taj Sorg je puno prepametan. “Ni to ne znači da je čudovište.”

“Ne shvaćate. Borio se i nakon što smo mu slomili sva rebra.”

Bol u Enaorovim prsima opet proplamsa. Tada bi se bio borio i slomljenih ruku i nogu. Nemaš vremena za to. Koncentriraj se. Još malo i bit će sasvim dovoljno stvarnog bola, nije u to nimalo sumnjao. Zapravo, čak je i to što su ga prvo doveli ovamo bila neobično. Od Gharda bi očekivao da prvo krenu od mučenja, a tek kasnije – možda – postavljaju pitanja.

“Je li to istina?” Gathornov je glas sad bio oprezno zadivljen. Tihi zvukovi pokreta, možda meškoljenja krupnog tijela na drvenom stolcu. “To mi je teško povjerovati. Čak ni Orlarn ne bi mogao podariti takvo čudo.”

Ha, vrijeme za akciju. Enaor se okrenuo prema izvoru glasa, nadajući se da će ga dovoljno dobro razumjeti i s maskom na glavi. “Orlarn možda ne bi”, rekao je, “ali ima onih koji bi mogli.”

Drška koplja udarila ga je u trbuh; automatski se zgrčio, ali ostao je na nogama.

“Što je to rekao?” upita Gathorn. “Skinite mu to čudo!”

Netko mu je strgnuo masku s glave. Enaor zatrepće dok su mu se oči opet privikavale na svjetlo, trudeći se da sagleda scenu prije nego što bilo što kaže.

Stajali su u prostranoj, okrugloj prostoriji visokog stropa, osvijetljenoj bakljama u drškama na zidu. Ravno pred Enaorom stajalo je nisko postolje, a na njemu veliki stolac koji je škripao pod težinom postarijeg Gharda prosijede brade. S njegove lijeve strane, u velikom ognjištu od bijelog kamena plamtjela je vatra, grijući prostoriju dok se na njoj polako pekao vepar. Sudeći po mirisu, dječak koji je okretao ražanj ostat će tu do jutra.

Na pola visine zida, sobu je okruživala galerija koja je vodila do soba na katu. Harajska arhitektura: ovo su zauzeli, nisu izgradili, premda je od drveta. Možda lovačka kuća.

Na klupama kraj zida sjedilo je nekoliko ghardskih ratnika, a jedan se spustio na postolje kod Gathornovih nogu. Enaor prepozna čovjeka kojeg je zamalo ubio. Znači Sorg je sin ili nećak njihovog vođe – zato su i bili spremni dati riječ da ih neće ubiti.

I održali su tu riječ. Po tome su se držali starih ghardskih običaja. Ali čovjek koji ga je prepoznao morao je biti u Anlahlanu.

Enaor se okrene desno, u smjeru iz kojeg je došao Arardov glas. Nije prepoznao ni jedno lice, ali to ništa nije značilo. Bilo ih je previše da bi ih sve upamtio, a ionako su mu svi izgledali isto.

Ali nigdje nije bilo ni Kalaide. Nije se usuđivao posegnuti za njom, čak ni kroz vezu; zlatna maska koju su mu stavili na glavu čim se predao jasno je govorila da znaju bar nešto o moćima Starijih, premda ih je većina izgleda bila iz južnijih dijelova Ghardsarna, koji nisu imali pravih kontakata sa Starijima.

“Misliš li ti to reći da su tvoji bogovi jači od naših, stvore?” upitao je Gathorn nestrpljivo. Enaor je htio zadržati njegovo zanimanje.

“Mislim reći da su isti. Više-manje.”

“Kako to misliš?”

U odgovor, Enaor se samo blago nasmiješio, trudeći se da mu izraz bude što arogantniji. Sa svake strane čuvala su ga po dva vojnika. Nije se mogao čak ni ogledati, kamoli početi planirati neki bijeg.

Ghardski vođa se namrštio. “Zar i ti slijediš Orlarna, čudovište? Zar je moguće da nas je naš bog izdao?”

Enaor podigne obrve i još malo raširi smiješak. “Zar nema Orlarn i brata?”

Lica ratnika su problijedila. Nekolicina ih je čak posegla i pod košulje i izvadila amulete, ili prekrižila prste preko srca da se obrane od zla.

“Po imenu Horiarh?” doda Enaor.

“Orlarn nas čuvao! A ti si me naveo da razgovaram s njim, Ararde, pseto glupo!” Gathorn je ustao i krenuo prema drugom kraju sobe. Enaor je to iskoristio da se ogleda oko sebe.

Kalaide je sjedila na klupi kraj vrata, između dva vojnika, napetog izraza lica. Ruke su joj bile vezane, ali netko ju je ogrnuo vojničkim ogrtačem. Nisu je ni dotakli. Još.

“I to je dobro”, ubacio se Sorg, ustajući s postolja i prilazeći Enaoru. “Ako slijedi druge bogove a ne Badgorove saveznike, znači da nije iz njihovog tabora.”

Badgor? Badgorova zastava bila je na čelu vojske koja je krenula prema Kalaidinom domu.

“A ako nije iz njihovog tabora”, nastavi Sorg, “znači da ga nisu oni poslali da nas nađe.” Zašutio je i namršteno se zagledao u Enaora. “Oči su ti sive”, doda, “ali kosa ti je tamna. Ne znam ima li tamnokosih Starijih. Arard?”

“Kad ti kažem, vidio sam ga u Anlahlanu.”

“Istina je”, reče Enaor. Oči su mu se stisnule. “Obično ne ostavljam svjedoke svojih djela… ali iz Anlahlana sam morao otići pomalo u žurbi. Moguće je da mi se potkralo još preživjelih.” Nije imao pojma kako je ta noć završila. Nije ni želio doznati. “Je li tako?”

Arard je nesvjesno ustuknuo pred Enaorovim hladnim pogledom. Bio je mlad, plave brade koja je tek izbijala po obrazima. “D-da, jest. Ali svi su drugi ostali s Badgorom.”

“Začepi, Arard.” Sorg je stao između mladića i Enaora. “Još ne znamo tko je on.”

“Znate. Vaš mladi prijatelj vam je rekao.”

“Ah, da.” Govoreći, Sorg se napola osvrnuo prema Arardu, kao da provjerava njegove riječi. “Zaboravio sam: ti si Barlornach.” Odjednom, okrenuo se i svom snagom udario Enaora nadlanicom preko lica. Udarac ga je uhvatio nepripremljenog, zateturao je, ali ostao na nogama.

Čuo je Kalaidin prigušen krik. Sve je u redu, poslao joj je, ne usuđujući se ništa više. Koliko je vidio, ovi Ghardi nisu imali svećenika, ali mnogi Sjevernjaci bili su osjetljivi na magiju, premda su rijetko uspijevali razviti neke prave moći. Govorkalo se da to potječe od davnih parenja sa Starijima, premda ni jedna ni druga strana to više nisu htjele priznati. Kako god bilo, Enaor nije htio riskirati da Ghardi otkriju vezu.

Polizao je krv sa svoje donje usne prije no što je odgovorio: “Mislite da ste nešto dokazali, gospodaru Sorg?”

“Sorg, stvarno…” Gathorn je zastao dobar korak od njih dvojice, s neodlučnim izrazom lica. “Ako je tako moćan…”

“Pogledaj ga, ujače! Krvari kao i bilo tko drugi! Kako bi mogao biti Barlornach?”

Enaor si pročisti grlo, skrivajući to smijehom. “Ne bi bilo zabavno da sam neranjiv. Moj gospodar Horiarh ima izražen smisao za humor.”

“Vidim da se jako slobodan s imenom Gnjusnog Gospodara”, reče Sorg polako ga obilazeći. “Ali ne i s njegovim moćima.”

“Zašto mi ne vjerujete?” Arard je prišao bliže, tresući glavom. “Pustite ga da se bori, samo pogledajte kako to radi i vidjet ćete…”

“Ja neću ništa gledati.” Gathorn je zvučao umorno. “Lagao ili ne, zarobljenici su zadnja stvar koja nam sad treba. Ubijte ga i gotovo.”

Sorg strese glavom. “Ne možemo si to priuštiti, ujače. Možda laže – zapravo, skoro sam siguran da laže – ali nemam pojma koliko ni zašto. Moramo ga prvo ispitati.”

Enaor si dopusti neprimjetan uzdah olakšanja. Potpuno su zaboravili na Kalaide. I nadao se da će biti tako. Ghardi nisu baš poklanjali puno pozornosti ženama. Čak ni inače pametnom nećaku nije palo na pamet ispitivati nju.

“Zašto da gubimo vrijeme na to?” Gathorn je opet krenuo prema vratima, zijevajući. Dolazak njegovih ljudi i zarobljenika vjerojatno ga je izvukao iz kreveta. “Ionako se vraćamo na sjever čim se vrijeme smiri.”

Po načinu kako se Sorgu lice trgnulo, Enaor je zaključio da ovo nije prva rasprava o tom pitanju.

“Nije to tako jednostavno, ujače. Ako je Badgorov saveznik, možda bismo ga mogli iskoristiti, čak i ako se odlučimo na povratak.”

“Čak i ako!” Stariji Ghard se zakašljao od čiste žestine uzvika. “To smo već odlučili! I tu je kraj rasprave!”

Sorg spusti pogled. “Dobro. Ako zima ikad popusti i ne poumiremo svi od groznice, možemo se vratiti. U međuvremenu, ako hoćemo sačuvati živote, moramo ispitati zarobljenika.”

Gathorn uzdahne i vrati se prema svome mjestu. “Oh, dobro, neka ti bude.” Umorno je mahnuo prema vratima. “Neka netko probudi Dargora i Hartha, vjerojatno će nam trebati. Ostatak patrole – ako hoćete na spavanje, samo idite. Osim tebe, Sorg, i tebe, Arard. Ti nam možeš reći kako bismo mogli provjeriti je li stvarno onaj za koga se izdaje.” Bacio se u sjedalo i sklopio oči. “Dođi bliže, Sorg”, promrmlja.

Mladić ga je poslušao i opet zauzeo svoje mjesto kraj njegovih nogu. “To je ispravno, ujače”, reče tiho. “Uvijek je važno doznati istinu.”

Gathorn se nasmiješi. “Kad bi to bar bilo tako jednostavno.” Na njegov znak, dvojica stražara dograbila su Enaorove ruke i povukla ga prema jednoj klupi. Otresao ih je.

“Ne bojte se”, reče nasmiješeno. “Ne bih ovo htio propustiti.”

Sorg se namršti. “Djeluješ vrlo bezbrižno.”

“Zašto ne bih bio? Za razliku od nekih bogova, Horiarh ne napušta svoje sluge u nevolji.”

“Oh? To baš nije ono što mi obični smrtnici znamo o njemu.” Sorgov pogled prešao je preko Enaorovog ramena i zaustavio se na drugom kraju sobe. Enaor se nije usuđivao okrenuti da vidi u što gleda. U koga gleda.

“Vjerojatno ima razloga zašto se prema mojem narodu ponaša drugačije nego prema vašem.” Enaor si oblizne usne. “Možda misli da se za vas ne vrijedi mučiti.”

“Možda.” Sorg se nagnuo prema svome ujaku i prošaptao nešto. Kad je Gathorn nehajno slegnuo ramenima, njegov nećak ustane i priđe Kalaide. Uzeo ju je za ruku i povukao na noge. “Vi stvarno ne morate ostati ovdje, gospo.” Preko ramena, bacio je pogled na Enaora. “To neće biti prizor za jednu ženu.”

***

Kad ju je mladi crvenokosi Ghard poveo prema vratima, Kalaide je zaustila da se pobuni, onda odustane. Obratio joj se na ghardinu; neće moći baš dugo održati tu iluziju, ali činilo se nepotrebnim neprijateljima dobrovoljno davati informacije. Zato je samo kimnula glavom i krenula za čovjekom.

Na vratima, dok je Ghard razgovarao s dvojicom stražara, okrenula se i pogledala prema Enaoru. Uhvatio je njen pogled i samo jednom, polako trepnuo.

Crvenokosi je još nešto rekao i presjekao uže na Kalaidinim rukama. Jedan vojnik uzeo je baklju sa zida i pokazao joj put ne dodirujući je. Krenula je hodnikom u pratnji dvojice vojnika.

Poveli su je uza stube, na gornju razinu kuće. Bila je izgrađena kao galerija, s dugim hodnikom načičkanim vratima. Stražari su je proveli kraj nekoliko zatvorenih vrata a onda zastali, raspravljajući međusobno. Konačno, nešto što je jedan rekao nasmijalo je onog drugog. Okrenuo se Kalaide i, vidjevši njen zbunjen izraz lica, progovorio nezgrapnim harajskim s jakim naglaskom.

“Moj drug i mene se pitamo štome ti privukla našeg temchorda. Inače živi kao redovnik iz Perdael.”

Kalaide nije odgovorila. Njih dvojica razmijenili su razočarane poglede i uveli Kalaide u sljedeću sobu. Jedan od njih još joj je nešto rekao na ghardinu, zapalio joj svijeću na svojoj baklji, a zatim su obojica izašla i zatvorila vrata za sobom.

U treperavom svjetlu svijeće, Kalaide pregleda prostoriju. Bila je oskudno namještena: uzak krevet kraj prozora, posuda za pranje kraj kreveta, škrinja i klupa kraj drugog zida. Kalaide je sjela na klupu da razmisli.

Cijeli prizor u prizemlju bio je samo dugačka frustracija. Jedina riječ koju je Kalaide mogla prepoznati bila je ona koju je Enaor i prije upotrijebio, Barlornach, ali to joj nije pomoglo shvatiti što se događa. No, čak i bez poznavanja jezika, bila je uvjerena da nije ništa dobro. Enaor je izgleda mislio da bi kontakt umom bio opasan. Pričekat će još neko vrijeme da vidi hoće li se javiti. Najlakša odluka, koja joj je omogućavala da ne pravi druge planove. Kukavički. To ju je razljutilo: neće se valjda ukočiti od straha pred hrpom barbara.

Ustala je i ushodala se po sobi. Prozori su imali rešetke, ali drvene. Možda bi ih se dalo slomiti i provući se kroz prozor. Ali pad bi mogao biti opasan. Svejedno, krenula je u potragu za nečim što bi joj moglo poslužiti kao oruđe. Kroz prozor je vidjela nebo. Pričekat će sat vremena, a onda će posegnuti za Enaorom… Nije si dopustila da dovrši misao: bar da provjeri je li još živ.

Prevrćući po sobi, razmišljala je o onom trenutku na čistini. Rekao joj je da ode… a ona je ostala. Zanimljiv obrat. Nasmijala se sama sebi, a onda preklela ghardski običaj nošenja brade, koji je značio da nigdje neće biti britve. Ni Enaor se nije brijao, ali nije vidjela ni traga brade na njegovoj koži. Dopustila si je trenutak čuđenja nad time kad su se vrata otvorila i ušla je neka žena, noseći pladanj pun hrane.

Žena je bila negdje u kasnim tridesetim i privlačna na neočekivan način, finih crta lica u snažnom kontrastu s kičastim, nevješto izvezenim cvjetovima na njenoj hitoni.

“Ti si ta zarobljenica?” rekla je, spuštajući pladanj na škrinju. “Donijela sam ti vruće jabukovače – gospodar Sorg je rekao da djeluješ smrznuto. Hoćeš da ti zapalim vatru, ili da ti donesem vode za pranje? Pumpe nažalost ne rade.”

Kao da je zakoračila u san: žena je očito bila Harajka, i pristupila joj je s dobroćudnom otvorenošću kakvu bi Kalaide očekivala u nekom drugom životu. Onom prije nekoliko eona.

“Zovem se Ascinia”, doda žena, pružajući Kalaide glinenu čašu iz koje se širio poznati voćni miris. “A ti?”

“Kalaide”, rekla je polako. “Ti si… domaćica?”

Žena se nasmiješila, a bore koje su joj se pojavile na licu govorile su da to često čini. “Domaćica, kuharica, priležnica, što god treba.” Odmahnula je glavom da makne kovrčave smeđe pramenove iz očiju. “Ne gledaj me tako zapanjeno, mlada damo. Svi su pimpeki isti. Neki možda dolaze u ljepšem paketu, ali to je jedina razlika. Osim toga, uz rat i zimu, netko mora zadržati dobru volju Gharda.”

Oprezno otpijajući vruće piće, Kalaide se namršti. “Zašto?”

“Jer harajske vojske nema nigdje na vidiku. Na cijelom imanju ostali smo ja, još dvije djevojke i tri djeteta, Kalaide. Da Ghardi ne love za nas, ne znam kako bismo se snašli. Šuma je postala opasna – čak i oni idu samo u skupinama. A ovi naši Ghardi su sasvim sigurno bolji od onih drugih, vjeruj mi.” Gurnula je pladanj prema Kalaide. “Jedi, djevojko. Djeluješ kao da ti treba i okrepe i odmora.”

Hrana na pladnju, premda jednostavna, bila je obilna, a kruh je mirisao svježe. Kalaide uzme komadić i stavi ga u usta. Činilo joj se da već godinama nije jela svježi kruh.

“Kako dugo su ovdje?” upitala je žvačući. “Ti vaši Ghardi?”

“Nisu dugo. Možda tucet dana.”

Znači, došli su otprilike u isto vrijeme kad je Enaor nju odvukao iz Nar Reolisa.

Pomislivši na Enaora, ostala je bez apetita. Vratila je kruh na pladanj.

“Što ti je, djevojko? Kruh je svjež, sama sam ga ispekla. Ne misliš valjda da bih ti ponudila stari kruh.”

Odjednom iscrpljena, Kalaide strese glavom. “Ne mislim ništa. Samo nisam gladna.”

“Brineš se za onog svoga mladca, ha? To ti je muž?”

Kalaide se nasmiješi. “Nije.” Otpila je još malo jabukovače.

“Ali svejedno se brineš.” Ascinia uzdahne i pucne jezikom. “Tako ti to ide u ratu, djevojko. Ali gospodar Sorg nije loš. Neće dopustiti Gathornu i njegovima da se previše zanesu, vjeruj mi.” Prišla je vratima i spustila ruku na kvaku. “Sad moram ići, a ti pojedi do kraja. Briga neće pomoći ni tebi ni njemu, znaš.”

Kalaide neodređeno kimne. Kad je žena otišla, opet je pogledala u nebo. Prošlo je samo pola sata.

Sjela je na krevet da pričeka. Glava kao da joj je bila puna vune, kapci teški. Jače se umotala u svoj ogrtač, naslonivši glavu na okvir prozora.