Milerama

Ne znam jeste li dovoljno stari da se toga sjećate, ali jednom davno, 1980. godine, čovjek po imenu Alan Parker snimio je glazbeni film Fame. Film je bio prilično neobičan: u vrijeme kad Disneyjeva televizija još nije izbacivala po jednu predpubertetsku zvjezdicu mjesečno, imao je glumce koji su bili na rubu zrelosti, ali su glumili, pjevali i plesali besprijekorno. U vrijeme kad je ekonomija na sve strane cvjetala, govorio je o mladim ljudima koji žive na rubu gladi, često i s krive strane. U vrijeme kad su već svi prihvatili Warholov diktum o petnaest minuta slave, pripovijedao je priču o ljudima koji žrtvuju više-manje sve što imaju ne bi li tu slavu zaslužili i možda, samo možda je zadržali i koju sekundu dulje. U vrijeme kad su se snimali blještavi mjuzikli poput Sav taj jazz¹, bio je to prljav, u velikoj mjeri realističan film koji je ispitivao pozadinu puta prema slavi kroz životne priče skupine učenika u jednoj njujorškoj umjetničkoj školi.

I bio je mrak dobar. Ne samo zbog nezaboravnih koreografija i pjevanja, već i zato što ni jednoj strani nije dao više ni manje za pravo. Zato što je progovorio o svemu što se događa u show-bizu, od odnosa prema ženama, rasama, spolnim orijentacijama, preko socijalnih problema i tinejdžerskog bunta pa do potplaćenih profesora. Jedna od meni najdražih scena, na primjer, prikazuje djevojku koja prateći se samo klavirom pjeva vrhunsku komercijalnu pjesmu za kakvu bi Céline Dion masno platila; a kad završi, slegne ramenima i komentira kako je to samo “sentimentalni šit”.

A onda se, skoro dvadeset godina kasnije, Hollywood dosjetio da bi Slava opet mogla biti komercijalno uspješna, i napravili su rimejk. U kojem nema ničega od gorenavedenih osobina osim opće priče – skupina učenika kroz četiri godine školovanja za profesionalne zabavljače. No to nas ne treba ni čuditi: u vrijeme kad se slava zadobiva prvenstveno kroz bivanje slavnim (vidi pod: reality show, celebrity culture, celebrity reality show…) film o tome kako je dolazak do slave na pošten način krvav posao ne bi ni mogao proći. A u vrijeme kad se Amerika velikim dijelom pretvara u povijesnu repliku same sebe², nemamo se zašto čuditi što današnji klinci – za razliku od onih Parkerovih – ne psuju³ , o duvanju ili seksu da ni ne govorimo.

Znam, kako čovjek stari tako mu novo doba postaje sve stranije, čudnije i teže za snalaženje. Ali svejedno, dopustite mi da ljubazno zamolim: ako netko, kojim slučajem, još nije vidio original ovog filma, prvo njega pogledajte. A šljaštećem, diznificiranom i dezinficiranom rimejku koji će uskoro opsjesti megapleks u vašem susjedstvu ionako ćete teško izmaknuti.

Na kraju stare Slave, oni koji su preživjeli sve četiri godine pjevali su i plesali na uglazbljenog Walta Whitmana. Danas to više nije slučaj. Ali stara Slava se još drži.

1. naslov zapravo znači “svo to smeće”, ali naši prevoditelji nikad se nisu potrudili otkriti pravo značenje riječi “jazz” [↩]
2. iz onog doba kad su puritance čak i Englezi otjerali jer su im bili previše ukočeni [↩]
3. izvorni je Fame imao oznaku “R”, ali nastao je u vrijeme dok su filmovi za odrasle bili normalna stvar pa to nije bio neki problem; današnja verzija ima oznaku “PG” jer filmovi koje tinejdžeri ne gledaju uopće i nisu filmovi [↩]