Milerama

Kad sam krenula u MiRoReMo, jedna od stvari koju sam si postavila kao pravilo bila je da ću pokušati proći kroz što je više moguće različitih podžanrova, kako bih stekla širu predodžbu o žanru. Bez obzira na to, varala sam i krenula od podžanrova koje poznajem i koji su mi dragi — ok, od povijesnih ljubića — no, u svoju obranu moram isto tako reći da su povijesni ljubići još uvijek jedan do najraširenijih podžanrova, uz eventualnu konkurenciju samo iz novog vala paranormalnih ljubića koji često prekoračuju žanr i ulaze u urban fantasy. Naprosto, neki žanrovi koji su nekad bili vrlo popularni — recimo vikinški ljubić¹ — danas su u padu ili su gotovo iščezli. Western ljubić, koji je oduvijek prvenstveno ovisio samo o američkom tržištu, u tolikim je problemima da neke pripadnice američkog dijela romlanda provode akciju za revitalizaciju podžanra, dok je “doktorski ljubić”² naprosto do kraja iščeznuo, s povremenim rijetkim pojavljivanjima utopljenim u druge suvremene (contemporary) ljubiće.

Jedan od podžanrova koji su relativno slabo prisutni, no svejedno su živi i zdravi jest i — ZF-ljubić. No, bar ako je suditi po Vratima pakla Ann Jacobs³ , ZF-ljubić je vrlo, vrlo čudna zvijerka.

Kako je, dakle, ZF-tematiku u ljubićima teško pronaći, moram iskreno priznati da sam dograbila prvi roman koji je konačno u svome opisu uključivao i odrednicu znanstvene fantastike, bez obzira na to što sam vidjela da dolazi od nakladnika Ellora’s Cave. Da objasnim neupućenima i onima koji su na poslu pa se ne usude kliknuti na link: Ellora’s Cave je nakladnik koji je počeo isključivo s elektronskim knjigama, iako su se danas proširili i na papirnate verzije, a specijalizirani su za podžanr koji se naziva romantica, dakle — erotske ljubiće. Koliko su važni govori i činjenica da je čak i sam naziv “romantica” trademark upravo Ellora’s Cavea.

Imajući to na umu, moram otvoreno priznati da sam jako oklijevala prije nego što sam zavirila u Vrata pakla. S jedne strane, da budem potpuno iskrena, nekako mi je sama pomisao o ljubiću u ZF-okruženju bila do neke mjere neprirodna⁴ a kad se tome doda još i erotska komponenta, iskreno rečeno, jedino čega sam se mogla sjetiti bila je ona užasna filmska verzija Barbarelle, i koža mi se unaprijed ježila. Ali to je bio ZF-ljubić do kojeg sam mogla doći, pa sam odlučila stisnuti zube i probati.

I ne mogu reći da sam se pretjerano razočarala, iako se nisam ni posebno ugodno iznenadila. Najveći je problem, po mome, što je roman vrlo kratak⁵ , te se stoga tri komponente — ZF, ljubić i erotika — poprilično naguravaju, što kao posljedicu ima da sve tri do neke mjere pate. Iznenađujuće je, međutim, da je zapravo najviše nastradala upravo komponenta zbog koje sam ga uzela, tj. ljubić.

ZF komponenta je solidno odrađena, premda doista nije nešto što bih kandidirala za Huga ili Nebulu: u budućnosti, kao posljedica zagađenja i ratova, pojavio se veliki broj ljudi s genetskim problemima. Kako bi se spriječila propast čovječanstva, uveden je zakon da se samo provjereno genetski “čisti” ljudi smiju razmnožavati, dok svi ostali moraju proći operaciju posvemašnje deseksualizacije, kako ne bi imali čak ni želju praviti djecu. Naravno, kroz takav proces pojavila se društvena elita koja sad koristi strašenje zagađenim genima kako bi se održavala na vlasti, često optužujući ljude za nepodobnost i kad za to nema nikakve potrebe. Glavni junaci su Aurora, koju susrećemo upravo u času kad dobije obavijest o vlastitoj genetskoj nepodobnosti, i Brad, nekadašnji član vladajuće kaste koji je shvatio pokvarenost svoga okruženja i pokušao iz njega pobjeći.

U stilu prave klasične space-opere, brod kojim Brad pokušava pobjeći sa Zemlje ruši se na planet iz naslova knjige, zapravo planetarni erotsko-rekreacijski centar koji nije pod Zemljinom upravom a specijaliziran je za BDSM-turizam. Jest, ovo zvuči malo smiješno kad se prepriča, ali zapravo mi je, u esefičnom smislu, knjiga najčvršća, te mi stoga vjerujte na riječ: s obzirom na to kako je opisano društvo, potreban je samo mali napor volje da se prihvati koncept BDSM-turizma. Tako je, dakle, Brad postao gospodar za iznajmljivanje.

A kad Aurora dobije obavijest da će za dva tjedna ostati bez ikakvog seksualnog nagona, odlučuje ih provesti tako da do kraja iskusi sve što će kasnije propustiti, i zaputi se upravo na Vrata pakla, gdje dospijeva Bradu u ruke. Tu sad, jasno je, svjedočimo cijelom nizu BDSM-scena koje su napisane pornografski kompetentno, ali ništa više. Zapravo, da budem preciznija, radi se samo od BD, dok je sado-mazo komponenta prisutna više teoretski. Ne, SM-sim, SM-tam, jednostavno rečeno, ako se zanemari medicinska podrobnost vokabulara, puno vrućije scene vidjeli ste kod Jacqueline Carey. Ono što je meni osobno najviše falilo, međutim, jest emocionalna komponenta. BDSM tematika može biti jako zanimljiva⁶ no zahtijeva vrlo oprezan tretman. Ono što je Carey izvrsno odradila u prvoj Kushielovoj trilogiji — psihologija koja je u pozadini potrebe za BDSM-om, kompleksna dinamika odnosa koji se unutar takvog okvira stvaraju — kod Ann Jacobs je potpuno neprisutno. Da, svi su opisi, koliko sam uspjela procijeniti, anatomski korektni (ako se izuzme plavokože alijene, ali oni su, bože moj, alijeni) ali ostaju na toj suhoparnoj medicinskoj razini.

I tu je, po mome, najveći problem s Vratima pakla: pa ipak se radi o ljubiću. Nije mi problem povjerovati u duboku emotivnu povezanost između dvoje sudionika u BDSM odnosu. Ali mi jest problem povjerovati u bilo kakvu povezanost između ovo dvoje junaka, koji se zaljubljuju jedno u drugo na prvi pogled i ševe k’o zečevi⁷ a da mi pri tome ne osjećamo ni njihovu zaljubljenost ni njihovu požudu. Moramo im vjerovati na riječ, a to je, iskreno govoreći, vrlo teško. Kad se odluče na zajednički bijeg, prije bismo bili spremni prihvatiti objašnjenje da se radi o istom interesu — oboje se žele osloboditi terora na Zemlji i terora na Vratima pakla — nego o ljubavi.

Uspijevaju se dokopati svemirskog broda i zbrisati na planetoid na kojem se Brad izvorno namjeravao nastaniti, zajedno s još jednim mladim parom koji je također stigao do Vrata pakla u pokušaju bijega. Još malo naganjanja s neprijateljskim snagama, u kojem se Aurora iskaže kao sposobna i odlučna, još malo ševe s vezivanjem, i sve se završava sretno. Jedino što nam se za taj sretan kraj fućka. Možda je to nedostatak u meni, no, iskreno, da smo preskočili ljubavnu priču i ostavili glavne junake kao ljude koji se nalaze na istom putu — pa makar se pri tome ševili kao pauci s Marsa — stvar bi bila puno uvjerljivija. Ovako, ostaje osjećaj blage praznine, da ne kažem nezadovoljenosti. Mislim da ću ipak potražiti neki ZF ljubić koji nije iz Ellorine spilje.

1. da, da, i to postoji, i nekad je bilo strašna fora [↩]
2. sjeća li se netko “Dr. romana” s naših kiosaka? [↩]
3. što nipošto ne mora biti reprezentativno [↩]
4. je, i ja imam predrasude, što mogu [↩]
5. to je karakteristika mnogih elektronskih izdanja [↩]
6. ne samo u tom smislu, pokvarenjaci nijedni! [↩]
7. ok, kao perverzni zečevi [↩]