Milerama

Kao što sam već pisala, dvije naše mlade spisateljice, Ivana D. Horvatinčić i Irena Rašeta, trenutno su na blog turneji. Nakon razgovora s Ivanom, tako, stiže i razgovor s Ire, autoricom zbirke pripovjedaka pod naslovom Cabrón.

Milena: Cabróna je nakladnik najavio kao “žanrovski pravovjernu” zbirku. No, po mome, nije baš sasvim žanrovski pravovjeran… Ima nekih priča koje su puno više “spekulativna fikcija” nego čista ZF. Što ti misliš o tome? Razmišljaš li uopće o žanru kad pišeš?

Irena Rašeta: Mene zapravo zanima općenito žanr, fantastika kakva god ona bila. Ja jesam SF naci kad je riječ o čitanju, ali za pisanje se prilagodim, ovisno o potrebama.

MB: U tvom pisanju se primjećuje i dosta hispanofonih utjecaja…

IR: Tu nije bilo pomoći Studirala sam hispanistiku i jako sam zaljubljena u latinskoameričku književnost i teme. Neka vrsta profesionalne deformacije.

MB: Osim toga, moram reći da sam uočila kako jako voliš motive pijeska i/ili blata. To je neki svjestan odabir ili je slučajno?

IR: Da, pijesak i pustinja i daleko more su mi ispali kao neka opsesija. Pustinje su me oduvijek fascinirale, kao neko mitsko, čarobno mjesto, koje imaju više veze sa smrću nego životom, mada nisam sigurna da bih se voljela izgubiti u stvarnosti u jednoj.

MB: Ima dosta tvojih priča koje završavaju smrću, ili je imaju dosta u sebi. Ti si i inače pesimist?

IR: Pa zapravo nisam Ne smatram se pesimistom i zapravo se trudim ne razmišljati o smrti. Premda, prihvaćam smrt kao dio življenja, sve nas to čeka u nekom trenutku, nitko joj ne može pobjeći ma koliko bi htio, a kako sam totalno nereligiozna, smrt shvaćam kao konačni kraj, nakon koje nema ničega, možda me zato zanima u podsvijesti.

MB: A zanima te i religija.

IR: Više onako teorijski, pokušavam shvatiti o čemu je tu riječ na razini čovjeka. Otkud potreba za vjerom i čemu to uopće služi.

MB: Stvaranju zombija?

IR: Da, ali ni ti zombiji nisu vječni Sve ima rok trajanja.

MB: Istina.
Kako to da si se odlučila “Cabróna” smjestiti u New Orleans?

IR: New Orleans je jedno od mitskih mjesta u mojoj glavi. Vudu, blues, zabave na ulicama, ogromne vile zasjenjene stablima dugih grana … Takav je New Orleans u mojoj glavi, grad koji bih definitivno željela posjetiti i možda čak živjeti tamo neko vrijeme, Katrini unatoč. Privlači me taj južnjački duh i sve legende vezane uz taj grad. A kako je priča imala ključni element vudu vjere, nisam previše razmišljala gdje ću je smjestiti.

MB: Quebraley je meni sjajan lik. Plus što mi se sviđa nadimak.

IR: Do sad me nitko nije pitao što znači To je zapravo moja kovanica, koja bi značila nešto u stilu ona koja krši zakon. Nju sam zapravo prvu zamislila, ispočetka je priča bila o njoj, slijepoj vudu vještici koja na tavanu kuje tuđe sudbine i doziva bogove i demone.

MB: Ozbiljno? To bi meni bila mrak priča. Ja sam izraz quebraley prvi put čula kod Manu Chaoa, mislila sam da si ga i ti odande pokupila.

IR: Hajde? Ne, ja sam kopala po rječniku, slagala i lijepila da dobijem što želim, nisam znala da sam neoriginalna

MB: Postmodernizam na djelu…

Imaš li ti svoju najdražu junakinju ili junaka? U svojim pričama, mislim.

IR: Hm, da razmislim …

Najviše sam se zapravo poistovjetila s Rebiannom, iz priče “Iskupljenje”. Tu sam, mislim, “prolila” najviše svojih stvarnih emocija. Mislim da je to jedna od najtežih stvari na svijetu: dobrovoljno se odreći nečega što zapravo ne želiš. Moraš, a boli te. Ta rana nikad ne zacijeli.

MB: To je zasnovano na nekom osobnom iskustvu? Ne moraš odgovoriti ako nećeš.

IR: Zapravo je, ali ne bih o detaljima

MB: OK. Nešto manje osobno, onda: dosta si pesimistična prema svemirskom letu, čini mi se.

IR: Da? Otkrivaš mi stvari o meni o kojima nemam pojma Misliš zato jer letova baš nema?

MB: I zato što kad ih ima ne završavaju baš dobro…

Zapravo su mi neke vibre vukle malo na Stapledona i svemirski bol. Jel’ to još nešto što ti je novost?

IR: Još nešto o čemu zapravo nisam sjela i razmišljala, lijepo ga ubodeš Skeptik sam možda oko toga jer mi je teško zamisliti svemirske letove da budu lijepi i ugodni i godišnji odmor. Previše je tu stvari koje ne idu u prilog čovjeku kako hopše u nekoj kanti s dnevnom sobom i kuhinjom od planeta do planeta. Ne znam za Stapledona, moram priznati, ali vjerujem da čovjek nije gospodar svemira, već obratno. Mislim da kozmos nikada nećemo pokoriti i da se nemamo što tu bahatiti.

Ne znam jesam li odgovorila na pitanje

MB: Dapače, krasno si odgovorila!

A kad smo kod bahaćenja, moram priznati da sam se zapanjila kad sam vidjela da i mene citiraš u pogovoru. Polaskana sam.

IR: Htjela sam na neki način spomenuti sve ljude koji su imali neke veze s mojim pisanjem, kao učitelji, mentori, uzori, (vjerni) čitatelji … No, teško je bilo sve pobrojati, da ne ispadne suhoparno ili ulizivački, pa mi se učinilo zgodno da uz citate mojih omiljenih pisaca, koji odijeljuju blokove priča, u svoj pogovor ubacim i citate još nekih mojih omiljenih pisaca, stvari koji su oni rekli u svojim pogovorima.

MB: I pretpostavljam da me iznenadi kad vidim da netko doista čita domaće pisce…

IR: I ne samo da čitam domaće pisce, nego se nekima iskreno i divim Bez ulizivanja

MB: Hvala, hvala.:)

IR: Nema na čemu.

MB: Jesi li razmišljala o nekom duljem djelu?

IR: Pitaš me u smislu jesam li razmišljala o romanu?

MB: Pa, da. Mislim, sad kad si “obavila” zbirku priča, to je nekako logična pretpostavka, ne?

IR: Pa zapravo da, mota mi se ideja za roman već godinama i u planu je da nešto učinim po tom pitanju. Zapravo, sve je već odrađeno, u glavi, samo treba obaviti papirologiju i tipkologiju.

MB: Imaš neku naznaku? Teaser-trailer, kako je sad popularno?

IR: Bit će priča o yinu i yangu. I puno autobiografije I zbivat će se u Zagrebu.

MB: I dosta priča si smjestila u Zagreb.

IR: Ja Zagreb također doživljavam dosta mističnim mjestom. To se možda ne vidi na prvi pogled, kad danas pogledaš Zagreb, ali dovoljno je staviti slušalice u uši i po mraku se prošetati centrom i odjednom počnu iskakati duhovi i goblini … i medvjedi Jako volim Zagreb i volim pisati o njemu.

MB: I voliš pisati u prvom licu?

IR: Nije li tako najlakše? Primijetila sam da sam prije više pisala u prvom licu, doduše, to me kasnije pustilo, počela sam istraživati i druge ljude, ne samo sebe.

MB: I, što je zanimljivije istraživati?

IR: Trenutno mi je najzabavnije zamisliti nekoga potpuno suprotnog sebi i pokušati racionalizirati njegova razmišljanja, shvatiti potrebe nekoga tko je zapravo neshvatljiv. Vidjeti druge ljude kroz njihove oči, a ne svoje.

MB: Prava spekulativna fikcija, dakle!

IR: Otprilike

MB: Sad još onaj obavezni reklamni dio: predstavljanje zbirke će biti na Interliberu?

IR: Da, u sklopu predstavljanja SFerinih izdanja, u subotu u 13:30 h. Bit će još nekih predstavljanja u budućnosti, a još uvijek traje i blog turneja, ali ovo u subotu je prva službena stvar.

MB: Blog turneja je bila tvoja ideja, čujem.

IR: Ma, moja ukradena ideja Guglala sam načine promocije knjiga i jedan od rezultata je bio blog tour. To me automatski zainteresiralo jer A) ništa ne košta i B) blogerica fala bogu jesam, drugih blogera fala bogu znam puno, dakle ne mogu fulati. Drago mi je da je ispalo da sam u pravu.

MB: Nadam se da je ovo samo prva od mnogih blog turneja, samo za prvu od mnogih tvojih knjiga. Hvala na razgovoru!

IR: Hvala na strpljenju i nadam se da nije bilo previše filozofski

Eto, dakle, pročitali ste razgovor, a sad hitro na Interliber po knjige. Ili, ako to ne možete učiniti, pratite i dalje blog turneju, na blogovima Ivane D. Horvatinčić i Irene Rašeta.