Milerama

Suprotno onome što ste možda očekivali, Emily Howell nije strašna žena. Ne zato što nije strašna, već zato što se još nije kvalificirala za ženu.

Emily Howell je, naime, skladateljica. Ali virtualna. Čedo je profesora s kalifornijskog sveučilišta Santa Cruz Davida Copea, ali će, bez obzira na to, uskoro vidjeti izlazak svoga prvog CD-a, u izdanju kuće Centaur Records.

Emily Howell nije nastala u vakuumu; “kći” je prethodnog Copeovog pokušaja da stvori računalno generiranu glazbu koja se zvala EMI¹. EMI je postojala od osamdesetih godina, a nastala je gotovo slučajno. Naime, Cope je imao problema s inspiracijom pišući operu, a jedan njegov kolega koji se bavio umjetnom inteligencijom predložio mu je da slože program koji bi mu pomogao pri skladanju. Prvi rezultati su, kaže Cope, bili prilično grozni. Ne samo da glazba nije sama po sebi bila dobra, već je i sam proces bio naporan. Morali su koristiti brojeve koje bi izbacio kompjuter, pa ih raspisivati na tastaturu, i onda svirati.

A najgore od svega bilo je to što sve zajedno nije nimalo nalikovalo na ono što bi Cope sam napisao. Zato je i razvio EMI, s namjerom da program analizira njegov glazbeni stil i pokuša ga replicirati. No, radeći, ustanovio je da program funkcionira za bilo kojeg skladatelja, od Bacha do Mahlera.

Već ti rezultati bili su silno uzbudljivi — kako često dobijete novog Mozarta ili Bacha u ruke? — no pojavio se problem: iako su neki glazbenici svjetskog glasa bili zainteresirani za izvođenje EMIne glazbe, njihovi im menadžeri nisu to dopuštali, jer je glazbeno-kritičarska klika unaprijed odlučila da s takvim “muzičkim Frankensteinom” ne želi imati nikakve veze.

Ojađen reakcijom glazbenih krugova (za razliku od informatičkih, koji su se oduševili), Cope je zaključio da nema smisla pokušavati poboljšati EMI. “Ubio” ju je — navodno je čak održao i sprovod za nju — i krenuo potpuno od početka. I tako je, 2003. godine, rođena Emily Howell.

Umjesto da pokušava Emily naučiti oponašanju starih majstora, dao joj je — EMIne radove, i pustio je da razvije vlastiti muzički stil. Osim toga, za razliku od svoje prethodnice, Emily Howell osposobljena je za prihvaćanje zvučnih informacija, tako da je, dok sklada, mogla razgovarati s Copeom, otkrivati što ljudima zvuči bolje ili lošije, koje aspekte valja naglasiti, a koji su manje privlačni.

Sam Cope opisuje stil Emily Howell kao vrlo moderan, mješavinu raznih utjecaja. Pitanje je kako će skladatelji reagirati na nju — bar dio negodovanja koje se pojavilo oko EMI bio je povezan sa činjenicom da je “uskrsavanje” starih majstora djelovalo pomalo spiritistički — no, ako ništa drugo, očito je da danas već ima ljudi koji su dovoljno hrabri da odsviraju nešto što je skladala računalna skladateljica. S obzirom na odnos muškaraca prema ženskoj glazbi kroz povijest, već je i to nešto…

Ako vas zanima kako zvuči Emily Howell, morat ćete pričekati da se pojavi CD; ako, međutim, želite čuti kako zvuči Bach ili Beethoven kad ih iz groba digne umjetna inteligencija, to možete čuti na sajtu Davida Copea. Imajte, ipak, na umu da nitko nije htio ni smio svirati EMInu glazbu, te da je u njeno doba računalna zvukovna sposobnost bila znatno slabija nego danas.

Izvor: Ars Technica.

1. izgovaralo se “emi”, a kratica je stajala za Experiments in Musical Intelligence [↩]