Da, Oscari zbilja nisu bitni. I zbilja su samo spektakl sračunat na to da još malo podigne božanski status Holivuđana, s krajnjim ciljem podizanja financijskog uspjeha. Čak ni na kritičkoj razini nisu doista relevantni, bez obzira na sastav glasačkog tijela, jer svi već odavno znamo kako je njihov sustav daleko od savršenstva. Ali svejedno, nekako, skoro svi ih prate (bar u izvješćima), i nema tog filma koji neće iskoristiti priliku i na poster si nalijepiti broj nominacija i dobitaka. Zlatni globusi, BAFTA-e, sve je to divno i krasno, ali ne postoji izraz “globusovac”, “palmovac”, “baftovac”. Oskarovac, međutim, postoji.
A sve ovo pričam zato da potkrijepim onu zagradu iz naslova: koliko god se od nas očekivalo da budemo distancirani i cinični, činjenica jest da Oscari – pa tako i njihova dodjela – još uvijek imaju svoju relevantnost, te ima smisla govoriti o njima.
A što je meni bilo zanimljivo ove godine na dodjeli Oscara? Pa, idemo redom…
Bio mi je zanimljiv Hugh Jackman. Ne znam je li doista najseksepilniji čovjek na svijetu (kao što je rekao neki časopis), ali mora mu se priznati da sjajno izgleda u svečanom izdanju (a to nije čest slučaj). Mora mu se priznati da je opušten i prirodan, i da vrlo suvereno vlada pozornicom, bilo da govori, pjeva ili pleše.
Inače, ovogodišnja dodjela bitno je promijenila prijašnji, već doista zamoran koncept. Umjesto komičara koji će držati nekolikominutne vic-monologe između pojedinih skupina najava, Jackmanovo vođenje bilo je kombinacija starinske konferanse i plesno-pjevačkih brojeva. Starinski, možda, ali više nego prigodno za nešto što je, u krajnjoj liniji, živa predstava na pozornici. Općenito, ovogodišnja je dodjela Oscara bila izrazito orijentirana na prošlost, na tradiciju filma i Hollywooda kao tvornice snova. Nekim promatračima je taj povijesni štih zasmetao, meni osobno nije. Da, znam da je SAD općenito u zadnje vrijeme počeo uvelike trgovati vlastitom nostalgijom, ali kad se o Oscarima radi, dovraga, 81 godina daje im određeno pravo da se osvrću sami na sebe.
A da su se osvrtali, jesu: čak je i predstavljanje nominacija za najbolji film bilo odrađeno kao montaža u kojoj su isječci iz ovogodišnjih nominiranih filmova bili kombinirani s isječcima iz nekadašnjih dobitnika. Ovo je djelovalo malo zbunjujuće, no nije loše funkcioniralo kao podsjetnik na to koliko se neke teme ponavljaju – ili bar, ako ćemo biti cinični, koliko američka akademija voli nagrađivati te iste teme.
Zanimljiva mi je bila i promjena koncepta dodjeljivača. Umjesto muško-ženskih parova koji su obavezno uključivali prethodne dobitnike iste nagrade, glumačke nagrade ove su godine dodjeljivali “odbori” od po pet prethodnih dobitnica ili dobitnika. S jedne strane, time se doista dobilo na veličanstvenosti: budimo pošteni, koga nije razveselilo ponovno vidjeti na sceni jednu Sophiju Loren, Eve Marie Saint, Bena Kingsleyja, Roberta DeNira, Anjelicu Houston, Shirley MacLaine? Posebno mi je bilo drago vidjeti Joela Graya, čovjeka kojeg gotovo nitko ne prepoznaje dok se ne sjete uloge kojom je i zaslužio svoga Oscara – neponovljivog meštra ceremonija iz Cabareta.
I tu sad moram malo zastati i gledati stvari rodno: promjena načina najave – gdje je nekima, i opet, zasmetalo što nije bilo ulomaka iz filmova, ali meni nimalo nisu nedostajali – ukazala je, naime, na prilično primjetljivu razliku između “muškog” i “ženskog” glumačkog svijeta: žene su komunicirale upadljivo bolje, s nominiranima koje su otvoreno i stalno reagirale na ono što su im govorile predstavljačice, dok su među muškarcima samo jedan ili dvojica bar naznačili da se zahvaljuju svojim prezenterima na lijepim riječima koje su im izrekli. Ističe mi se tu osobito Shirley MacLaine, koja je govorila Anne Hathaway s takvim uvjerenjem da bih se gotovo bila spremna okladiti da joj teleprompter nije ni trebao.
A ženska komunikacija nastavila se i u primanju nagrada. Kad je Pénelope Cruz stigla na podij, kao prva dobitnica večeri, zapitala je da li se već netko onesvijestio dobivši Oscara. Pola večeri kasnije, Kate Winslet započela je svoj dobitnički govor riječima: “Pénelope, about that fainting thing…”.
Winslet je općenito održala jako zgodan govor, uključujući tu i poziv ocu da joj fućkanjem dade do znanja gdje je u dvorani, a posebno mi se svidjelo kako je sve svoje sunominirane nazvala božicama, i mrtvo-hladno objavila: “Budimo poštene, ni jedna od nas nije mogla doći k sebi kad je shvatila da smo nominirane zajedno s Meryl Streep.” Jest, Sean Penn iskazao je posebno poštovanje jednom sunominiranom kolegi, velikom holivudskom povratniku Rourkeu, ali nitko među dečkima nije tako velikodušno “podijelio” svoju nagradu sa svim ostalim nominiranima.
Pennu pak moram odati posebno priznanje jer je u svome govoru spomenuo kako će svi oni koji se sad protive istospolnim brakovima morati gledati stid u očima svoje unučadi, završivši taj dio govora s napomenom da moramo imati ista prava za sve. I tu su mi se, isto tako moram napomenuti, pomalo zamjerili HRT-ovi komentatori (inače nenametljivi tijekom cijele večeri, što je rijetkost!) jer su prilično olako ocijenili pitanje istospolnih brakova kao nešto što je “njima trenutno jako važno”. Kao da nama nije? Zar je moguće da ljudima još uvijek nije jasno da je to doista tako jednostavno kao što je Sean Penn rekao, da je to doista naprosto pitanje: imaju li svi ista prava ili nemaju?
Netko je jednom rekao kako je najbolji lakmus za to je li neka izjava/situacija/zakon u redu ili nije ta da se skupina koja je u dotičnom kontekstu izdvojena zamijeni s izrazom “crnci” pa, ako vam se u toj verziji čini rasistički, onda ne štima. Misle li ljudi doista da bi bilo u redu reći Crnci nemaju pravo na brak? Da bi bilo u redu reći Nemam ništa protiv crnaca, samo neka mi ne naturaju svoj životni stil na cesti? Fakat mi to nije jasno…
No, Oscarima se i ovdje mora odati bar malo priznanje: holivudski “commie, homo-loving sons of guns”, kako je rekao Sean Penn, uspjeli su u pregled najboljih romantičnih scena godine ubaciti čak dvije scene iz Milka, tako bar malčice nagrizajući heteronormativni pogled na svijet. Svaki pomak prema stvarnim istim pravima za sve je pozitivan, tako da je to doista korak naprijed.
Ne baš jako velik, doduše: u montaži zahvala, za glumice se odabralo mnoge scene plača, dok su emotivniji muški ispadi izostavljeni, a ponovljena je i scena kad je Adrien Brody zaskočio Halle Berry, dokazujući da je još uvijek posve prihvatljivo, pa čak i “slatko” kad muškarac zaskoči ženu, bez obzira na to koliko je situacija odgovarajuća ili nije.
Isto tako, u priličnoj me mjeri zgrozilo predstavljanje najbolje pjesme, koje kao da je otišlo u neka davna, pred-postkolonijalna vremena: uz indijske plesačice (koje su imale smisla za dvije od tri nominirane pjesme, one iz Slumdog Millionairea) na sceni su bili japanski bubnjari (WTF?), dok su za Gabrielov Down to Earth doveli još i južnoafrički zbor, i na kraju sve skupa sklopili u nekakav nemušti mashup u kojem su svi ti prigodno egzotični izvođači uveseljavali publiku svojim šarenilom. U prvi čas mi se Gabrielova reakcija – odbio je sâm izvesti Down to Earth jer “nije htio sudjelovati u cirkusu” – bila učinila malo atipičnom, no kad sam vidjela što su napravili, više nije bilo ničeg čudnog.
Ali, dobro, ne može se od takve, srednjostrujaškije ne može biti zabave očekivati da samo tako odjednom preskoči ama baš sve problematične elemente. Sve u svemu, bilo je zabavno, kompaktno bez prisilnog kompaktiranja (prilično sam sigurna da je obitelj Heatha Ledgera prekoračila 45 sekundi svojim trostrukim govorom, no nisu ih prekinuli glazbom kao što su radili prethodnih godina), i, kad se sve uzme u obzir, sasvim pristojno. Nekima se nije svidjelo, no to je uvijek tako. No, na kraju krajeva, nije to baš ni tako bitno… (I)relevantno, ali slatko.
| Design by MB | 
brak je po definiciji zajednica između muškarca i žene. neka gay people tu svoju zajednicu nazovu nekim drugim imenom i nema uopće problema.
Ovo sa zajednicom muškarca i žene je samo trenutna zakonska definicija braka koja vrijedi u samo nekim državama. To nije nikakva generalna, opća ni stalna definicija. Kroz povijest i zemljopis, definicija braka se puno puta mijenjala, a i danas se razlikuje od mjesta do mjesta. Prema tome, ta primjedba ne stoji.
A drugo, ako smatraš da ne bi bilo problema, zašto bi naziv bio tako važan? I zašto bi nešto što bi imalo identičan sadržaj — dakle, što bi nosilo jednaka prava i obaveze — imalo dva različita naziva? Zašto bi bilo potrebno praviti tu razliku? Ako ti doista ne smeta istospolna zajednica, zašto imaš potrebu naglasiti razliku?
lijepo molim primjer iz povijesti i zemljopisa kad je brak bio drugačije definiran
Hindu: “Brak je ujedinjenje duša.” Slijedeći ovu definiciju, neki hinduistički svećenici priznaju i provode istospolne brakove, uz obrazloženje da duša/duh nije ni muški ni ženski. Npr. http://www.galva108.org/lovesrite.html
Mahabharata: možda najslavniji povijesni primjer poliandrije. Guglaj si detalje.
Tibet: poliandrija kao standard. Npr. http://www.tribuneindia.com/2002/20020421/spectrum/travel.htm
Islam: poligamija. Do četiri žene su dopuštene u formi braka koja se naziva nikah, dok u fromi koja se naziva nikah mut’ah (“privremeni brak”) nema ograničenja u broju žena.
Nizozemska: “U brak može ući dvoje ljudi različitog ili istog spola.” Zakon o civilnom braku, članak 1.30.
Belgija: “Dvije osobe istog spola mogu ući u brak.” Čl. 143, Code Civil
Španjolska: “Brak nosi iste zahtjeve i daje iste rezultate ukoliko u brak stupaju ljudi istog ili različitog spola.”
Kanada: “Civilni brak je zakonska unije dvije osobe, koja isključuje sve ostale.” Zakon o civilnom braku. Obrati pozornost na ovo “dvije osobe”, ne “muškarca i žene”.
Južnoafrička Republika: “Civilni brak označava svojevoljnu uniju dvije osobe starosti od 18 godina na više.” Definicije, Zakon o civilnom braku. Moram pridodati i rješenje njihovog Ustavnog suda, od 1. prosinca 2005., koje kaže da isključivanje istospolnih brakova iz zakona “predstavlja oštru premda zaobilaznu zakonsku objavu da su istospolni parovi autsajderi, i da je njihova potreba kao ljudskih bića za potvrđivanjem i zaštitom njihovih intimnih odnosa nekako manja od one heteroseksualnih parova.”
I najnovije, od 1. siječnja ove godine, Norveška: “U brak mogu ući dvije osobe istog ili različitog spola.”
Spolno neutralna definicija već je ugrađena i u švedski zakon o braku, no taj još nije na snazi (trebao bi stupiti na snagu 1. svibnja ove godine) pa ga ne citiram.
Naravno, sve se to moglo i izguglati… ali evo, ovdje ti je ponuđeno na okupu.
hvala na odgovoru.
posebno me zaintrigirala ona hinduistička tvrdnja da duša nije ni muška ni ženska. zvuči logično samo što se dosta osoba gay provincijencije žali da su zapravo (muška/ženska)duša zarobljena u pogrešnom tijelu.
E, sad brkaš transseksualne osobe i gay osobe. Da, postoje ljudi koji osjećaju da su zapravo muško/žensko zarobljeno u pogrešnom tijelu, no ti ljudi nisu nužno gay, kao što postoji jako puno ljudi koji se sasvim dobro osjećaju u svome tijelu, samo su seksualno orijentirani na svoj spol, a ne na suprotni. Ljudska spolnost nije binarna, već se proteže u širokoj lepezi, koja samo na krajevima ima binarnost. “Savršena” heteroseksualnost je zapravo prilično rijetka pojava, koliko god nas kultura uvjeravala da je to jedino normalno. Rod je zapravo kulturalna konstrukcija, a ne nešto sa čime se rađaš.
Pa postoje valjda i neki biološki imperativi.Da li možeš jesti nosom a mirisati uhom? Svaki organ na i u ljudskom tijelu ima neku svoju biološku funkciju npr nos služi za miris,uho za sluh etc. Ako želim mogu si pokušati nagurati hrenovku u uho radi seksualnog užitka no svi će reći da sam lud. Ako nas ima milione takvih koji guraju hrenovku u uho jesam li manje lud? Zbog čega nečije dupe zaslužuje drugačiji tretman, moliću lijepo? Postoje seksualni organi i oni također imaju svoju biološku funkciju koju ne bi valjalo zloupotrebljavati. Stvarno ne mislim da je tu riječ o nekom nemoralu nego o neprirodnom ponašanju kojemu bi sad još valjalo pridodati “blagoslov” braka. Ako obučeš muške hlače to te ne čini muškarcem štogod tko o tome mislio.
Prvo, ako misliš da se ne može mirisati očima, guglaj pojam “sinestezija”.
Drugo, ako misliš da seksualne organe treba koristiti isključivo za reproduktivne funkcije, što je s hetero ljudima koji se seksaju iz čistog užitka, bez ikakve namjere da se razmnože? To je također korištenje mimo “prirodne funkcije” spolnih organa. Smatraš li da je i takvo ponašanje neprirodno? I ako ne, kako to obrazlažeš?
Treće, brak nije nikakav “blagoslov”, već građanska/civilna kategorija. Ako malo prokopaš, otkrit ćeš da nitko nigdje ne sili ni jednu crkvu da podijeli svoj blagoslov zajednicama koje ne odobrava, kakvo god to odobravanje/neodobravanje bilo (npr. neke vjere ne dopuštaju brak s pripadnicima drugih vjera, itd.)
I četvrto, rod i spol su dvije različite stvari. To što spominješ nošenje hlača u kontekstu rasprave o rodu samo govori o tome kako i ti doživljavaš manifestaciju (odigravanje) roda kao kulturalnu kategoriju — nešto što se percipira i definira kroz prezentaciju vlastitog identiteta u društvu.
Peto, još uvijek mi nisi odgovorio na pitanje zašto misliš da bi bilo ok imati istospolnu uniju, a ne bi je bilo ok zvati brakom? Iako mi po zadnjem odgovoru djeluje da zapravo ne misliš ni da su istospolne unije bilo koje vrste ok.
Oh, i šesto, da ti dam još malo misliti, a što je s ljudima koji se rode tjelesno transseksualni? S XXY kombinacijom, npr., ili s dva seta reproduktivnih organa? Kako ćeš takve pojave proglasiti neprirodnima? Pogledaj, npr., Thea Hillman: Intersex (For Lack of a Better Word). Ima je na Amazonu.
Pa naravno, svrha seksa jest reprodukcija (evolucijski gledano užitak je šećer koji dobijemo za sam čin). Seks koji je sebi svrha nije “mimo” prirodne funkcije jer se svi organi koriste namjenski. Naime ni korištenje kontracepcije nije 100% pozdana zaštita protiv začeča tako da je ionako sve ili u rukama Boga ili Majke Prirode.
Evo odgovora koji sam ostao dužan, naime po pitanju istospolne unije koju bi trebalo zvati brakom.Smatram da istospolna zajednica može biti de jure proglašena brakom no de facto ona nije jednako vrijedna kao višespolna zajednica.
Dijete za normalo odrastanje i odgoj treba OBA roditelja (i majku i oca) a ne duplikat istih(dva tate/dve mame)
Riječ “blagoslov” sam stavio u navodnike da istaknem dvojbenu prirodu te građanske/civilne kategorije kojoj je primarna funkcija pravna zaštita djeteta u braku(ako ga bude)
Naravno, odmah češ upitati a što onda sa samohranim roditeljima? Kako se oni uklapaju u sliku heteroseksualnog braka? No ne zaboravi da ti (uglavnom)požrtvovni ljudi moraju nositi dupli teret roditeljstva i da im to uglavnom nije bio izbor nego nužda i splet okolnosti.I ljudi bez jedne noge ili ruke i dalje žive ali nije im lakše nego teže u životu.
Stvarno ne znam kaj da velim za ove transseksualne osobe.Znam sigurno da im nije lako i da bi radije bili “normalni”
Ono za sinesteziju; ma to je samo neki freak of nature
Aha, a što je s ljudima koji su sterilni, bilo prirodno bilo operativno? Kad se oni seksaju, je li to i dalje prirodno, iako se zna da tu djece biti neće? I, kad smo već pri tome, što je sa seksom koji ne uključuje ubacivanje poluge B u utor A? Zar ništa drugo nije seks?
I što je s ljudima koji se samostalno odluče na roditeljstvo bez partnera? Bi li njima trebalo odreći roditeljska prava? I što je bolje — imati dva “ista” roditelja koji vole svoje dijete, ili dva “normalna” koji dijete zanemaruju? Zlostavljanje da ni ne spominjem.
Inače, građanska funkcija braka nije primarno zaštita dječjih prava, već regulacija vlasničkih odnosa. To je, uostalom, povijesno uglavnom i glavna svrha braka kao institucije. Dječja prava se štite drugim odredbama. Djeca rođena izvan braka ili koja su na ovaj ili onaj način ostala bez roditelja također su zaštićena zakonom.
I odakle znaš da bi transseskualci htjeli biti “normalni”? I kako definiraš “normalni”? Što ti daje pravo da govoriš u njihovo ime? I ne bi li im bilo lakše kad se od njih ne bi očekivalo/zahtijevalo da se “odluče” za jedan spol, tj. da se uklope u binaritet — koji, kao što rekoh, uopće nije tako široko prisutan kao što se misli?
A sinestezija je isto tako prirodna pojava (samo relativno rijetka) kao i bilo što drugo, prema tome, kao što vidiš, stvari ni u prirodi nisu tako jednostavne. Da ti sad ne nabrajam brojne pojave homoseksualnih zajednica u prirodi, u kojima funkcionira čak i roditeljstvo (npr. kod pingvina).
Da imaš grbu ili neku vidljivu tjelesnu anomaliju zar ne bi htjela da je nemaš?
Otkuda tebi pravo da smatraš da neki transeksualac ne bi htio biti “normalan”? Pa činjenica je da ih društvo doživljava kao frikove.Ili ćemo se praviti da nije tako (iako ružno)?
Što se tiče samostalnog roditeljstva bez partnera to je krajnje sebično (prema djetetu) i nepravedno (prema muškarcima jer tko će dati dijete na usvajanje solo muškarcu ili dvojici?proglasit će ga perveznjakom).Znači to je igra u kojoj šanse imaju smo žene (umjetna ili prirodna oplodnja etc).Druga je stvar ako normalan slijed okolnosti dovede do razdvajanja partnera.Doista bolje i to nego život u paklu maltretiranja.
što se tiče mogućnosti zanemarivanja djeteta od hetero ili istospolnih roditelja tu ionak nema nikakve garancije.Obično se govori da je brak u krizi no ja mislim da su ljudi u krizi a ne brak.Glavni razlog su sebičnost, materijalizam i ekonomske (ne)prilike.
Sorry, ali sad moram gibat pa ne stignem dalje pametovat
fala na zanimljivoj i poučnoj diskusiji!
Ti si taj koji interseksualnost shvaćaš kao tjelesnu manu. Dakle, ti si taj koji ih doživljavaš kao frikove — i ti si isto tako taj koji bi mogao djelovati na tome da ih društvo počne više i bolje prihvaćati (što je ono što interseksualne osobe uglavnom i prvenstveno žele.) Ne govorim ja u njihovo ime, već ponavljam ono što možeš čuti tj. pročitati ako malo istražiš tu pojavu.
A to da je brak u krizi nije teško dokazati: broj brakova konstantno pada. Što je najbolja indikacija da sve više i više ljudi nema potrebu podržavati jednu preživjelu patrijarhalnu instituciju čija je funkcija povijesno ionako oduvijek bila ekonomska. No, bez obzira na to, ako netko želi stupiti u brak s drugom osobom, ne postoji ni jedan suvisao razlog da im se to zabrani.
Inače, jako je lako paušalno reći da je single roditeljstvo sebično, iako za to ne daješ nikakve argumente. A ista stvar se odnosi i na istospolno, odnosno raznospolno roditeljstvo u paru. Kao što si i sam rekao, nema nikakvih garancija — iako, ako ćemo pravo, kad su ljudi voljni proći dugačak i naporan put posvajanja samo da bi dobili dijete, rekla bih da im to bar u početku daje veći kredibilitet no što ga imaju parovi kojima se dijete samo omakne na nekom tulumu pa naprave ono što se od njih očekuje.
Uzmimo za primjer neku žensku osobu koja unaprijed zaključi da ne želi imati nikakve veze s muškim rodom (čak ni s Hugh Jackmanom) ali želi imati dijete po svaku cijenu. Pa lijepo ode u banku sperme i kupi to dijete kao štrucu kruha.Kao prvo to je “vrli novi svijet” a kao drugo ne trebaš biti psihijatar da zaključiš da ta žena ima štono bi ameri rekli “issues”.
Ako je brak u krizi ne znači da ga treba ukinuti i uvesti anarhiju i hrvanje slobodnim stilom. Uostalom ni ovaj kapitalizam nije baš med i mlijeko pa nikak da ga ukinu i uvedu nekaj pametnije. Krize dolaze i prolaze. Valjda tak mora biti.
U načelu sam protiv zabrana jer ne rješavaju probleme već ih samo trpaju pod tepih, no što ako odlučim otići na Tajland pa si tamo kupim djetešce? Je li to prihvatljivo ponašanje s moje strane? Gdje ti osobno povlačiš granicu između prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja?Ima li je uopće?
Dosad je nisam uočio.
Zašto bi, zaboga, morala biti problematična žena koja ne želi imati veze s muškarcem, ali svejedno želi imati dijete? Kod Huxleya nije problematična umjetna oplodnja, već umjetno zaglupljivanje.
Što se tiče braka: ako se sjećaš, ova je rasprava i počela zato što ja smatram da, ako je brak građanska institucija, na njega mora imati pravo svatko tko ima građanska prava. Dakle, očito da ne podupirem ukidanje braka — iako ne podupirem ni instituciju braka, niti imam visoko mišljenje o njoj. Ali to je moja stvar, a ako netko želi ostvariti to svoje bazično građansko i ljudsko pravo da institucionalizira svoju ljubavnu vezu, onda mu se to pravo mora i pružiti. Zapravo je vrlo jednostavno.
Oprosti, ne bih se sad i ovdje upuštala u raspravu o krizi, kapitalizmu i anarhiji. Trajalo bi jako dugo, i bilo bi dosta komplicirano, a nemam za to vremena.
Kaj se tiče kupovine djece na Tajlandu — ako govoriš o “kupovini” kao posvajanju, onda je to apsolutno prihvatljivo: posvajanje djece je procedura koja ima svoje odrednice, i that’s it. Zašto ne bi bilo prihvatljivo da solo muškarac posvoji dijete i odgoji ga? Ili i ti smatraš da je svaki muškarac koji se nasmiješi djetetu pedofil? Ako ćemo baš po statistikama, najveća količina zlostavljanja događa se unutar obitelji, dakle djecu najčešće napadaju ljudi koji bi se za njih trebali brinuti. I kaj bumo sad? Zabranit’ muškarcima da uopće prilaze djeci? (Statistički, oko 90% pedofila su muškarci.) Kad bismo slijedili statistiku, morali bismo očeve, stričeve i sličnu rodbinu unaprijed odvajati od djece, za svaki slučaj. Jer, znaš, skoro svi ti slučajevi odnose se na muškarce koji su inače (dakle, u odnosima s odraslima) heteroseksualni.
A ako me pitaš smatram li ja da je trgovina ljudima (kao robljem, pa bez obzira koja je krajnja “namjena” tog roblja) u redu, odgovor je — naravno da nije.
Moja sloboda završava tamo gdje počinje tvoja, i obrnuto. To je moja granica. Ima li nečiji tuđi brak ikakve veze s tobom? Nema. Jako jednostavno.
Kolega s posla koji je par godina živio u tzv “divljem braku” sad se “rastaje”. S obzirom da on i nevjenčana supruga imaju dvoje djece i neriješeno stambeno pitanje to baš nije jednostavno. Iako namjerno nije htio formalan brak jer je to “samo komad papira” problemi s kojima je sad suočen su potpuno jednaki onima kao da je i bio u formalnom braku (pravo na stan,obveze prema djeci etc.).Pitanje je sad samo koje su njegove zakonske obveze u svem tom kaosu (moralne su valjda jasne). Ne bi li za djecu bilo bolje da su bili u braku? kako god okreneš nema jednostavnih rješenja ni u braku ni izvan njega.
Nedavno je u Nizozemskoj (koliko se sjećam)osnovana stranka pedofila.U statutu su to malo uljepšali ali u biti su priznali da su pedofili.I kaj sad s tim?I to je po tebi u redu? samo ostvaruju svoja građanska prava?
Welcome to the jungle!
Da se malo informiraš, znao bi da su mu prema djeci zakonske obaveze potpuno iste kao da je bio u braku. I ne, za djecu bi bilo potpuno isto, možda i traumatičnije, jer bi se morala dodatno povlačiti po sudovima i razgovorima sa socijalnim radnicima. NB, i rastava braka i rastava vanbračne zajednice mogu biti civilizirani i relativno netraumatični, ili necivilizirani i traumatični za sve koji su povezani s pričom — drugim riječima, brak nije nikakav bitan faktor.
A što se tiče nizozemske stranke, koja se zove Stranka susjedske ljubavi, oni nisu ništa u statutu uljepšali, već su se otvoreno deklarirali kao pedofili. OTOH, iako su se oformili kao stranka, dosad još nisu uspjeli čak ni sudjelovati na nekim izborima, jer nisu uspjeli prikupiti dovoljno potpisa za to. Budući da je nizozemski prag za sudjelovanje na izborima vrlo nizak (570 potpisa), to ti govori sve o javnoj potpori koju imaju. U Nizozemskoj je čak bilo traženo i da se stranka zabrani zakonom, no sud je to odbio jer je prosudio da bi zabranjivanjem bila narušena sloboda govora, sloboda okupljanja, i sloboda udruživanja, što su sve esencijalne vrednote demokracije. Ili, drugim riječima, po procjeni nizozemskog suda, džungla bi nastala kad bi se počelo ograničavati demokratske slobode, a ne kad bi ih se uvažavalo.
Taj i takav sustav demokracije, koji je još u 18. stoljeću Voltaire opisao svojom slavnom izrekom “Ne slažem se s onim što govoriš, ali do smrti ću braniti tvoje pravo da to kažeš” jedna je od osnova današnjeg demokratskog svijeta. Drugim riječima, ako počneš povlačiti crte, moraš jako paziti gdje ćeš te crte povući. Ja osobno mislim da je puno pametnije pustiti ljude kao što su nizozemski SSL-ovci da prirodno izumru (što se i događa, vidiš da ne mogu skupiti dovoljno potpisa ni za što) nego od njih praviti mučenike. Što ne znači — prije nego što izvučeš takav zaključak — da odobravam pedofiliju. Što nije odobrio ni nizozemski sud koji je odobrio nastavak rada SSL-a. (Uostalom, jednog od osnivača SSL-a su uhvatili s djetetom i normalno ga osudili na zatvorsku kaznu.) Ali, i opet te pitam: misliš li ti dakle da bi svaki muškarac koji izjavi da želi dijete trebao biti sumnjiv kao pedofil?
Mislim da ne bi trebao biti sumnjiv apriori ali bi bio.
Ili se možemo praviti da nije tako i da smo jako napredno društvo.Koja korist od toga?
Što se onih nizozemaca tiče nemoj se zavaravat, njihov neuspjeh je trenutačan.Prije ili kasnije slične stvari će se ponoviti tamo ili negdje drugdje.Sama činjenica da se može legalno djelovati s takve platforme je krajnje zabrinjavajuća.
Ako nitko ne bi trebao biti sumnjiv, u čemu je problem?
A što se tiče nizozemskog SSL-a: zar doista misliš da zabranjivanjem nešto može biti iskorijenjeno?
Naravno da ne.
Ali ako ih zabraniš povremeno ih onda možeš strpati u buksu.
Bar nekaj.
P.S.
nekaj drugo bi pital kad smo već ovdje (ak ti se da još malo tipkarit)
Kak pristupaš autorima koji ti nisu loši pisci ali te nerviraju iz nekih političkuh, ideoloških ili osobnih razloga? Odnedavno imam problema s nekim piscima koji su mi više -manje dobri ali su kao osobe teški gnjavatori (Heinlein, Card, Crichton, odnedavno i Dan Simmons koji mi na svojoj web stranici ostavlja dojam know-it-all uobraženog SOB-a)
Idealno bi bilo odvojiti lik i djelo ali iz nekog razloga to nisam u stanju.
A ne znam zakaj i to me kopka.
Thnx!
Pa gle, pedofilija je i dalje zabranjena u Nizozemskoj. Tu dakle treba razdvojiti thoughtcrime i stvarne poteze.
Inače, ja nemam problema koje opisuješ: ako mi je netko antipatičan kao osoba, onda ga izbjegavam kao osobu. Ako te iste antipatične stavove izražava u svojim djelima, to je već druga priča. Recimo, volim Wagnera. A grozniju osobu teško možeš zamisliti. (Iako Scott Card dolazi prilično blizu, priznajem.) No to su dvije odvojene stvari. Ne vidim u tome nekog posebnog problema.
S druge strane, recimo Crichton mi je prilično loš kao pisac. I grozan kao čovjek. Tako da tu uopće nemam problema.
Da, ne kužim zakaj je meni to problem.Ne bi trebao biti a jest.
Nedavno sam pročitao “The Terror” od Dan Simmonsa i totalno se raspametio.Znaš ono kad ti para izlazi na uha od užitka.Svratim na njegov forum a tamo dociranje sve u šesnaest.
A ako ne daj bože popljuješ njegovu knjigu letiš s foruma jer kaj ti amater imaš njemu,jelte,renomiranom piscu solit pamet o pisanju i knjigama (nisam osobno sudjelovao no naletio sam usred par takvih kanonada)
Heinleinovi stavovi se iskazuju prilično napadno u svim romanima od Starship Troopersa nadalje.
Ne znam kaj da ti velim za Simmonsa. On se meni još poodavno čini debelo precijenjenim autorom, inače, a na forumu mu nisam ni bila, tak’ da ne znam kak’ je tam, ali vjerujem da je kao što kažeš.
Što se tiče Heinleina, jest, on ima svojih užasavajućih momenata u mnogim romanima (Starship Troopersi su inače duhovito subverzivni, iako se cijela subverzija praktički sastoji od jedne jedine rečenice na kraju romana, ali je nedvojbeno namjerna.) no stoji činjenica da je napisao nekih briljantnih kratkih priča, i nije mi nikakav problem reći da su briljantne. “All You Zombies” je, na primjer, alfa i omega vremenskog paradoksa.
Sjećam se te odlične priče no najbolja paradoksalna eskapada od njega mi je priča “By his bootstraps” iz jednog starog SIRIUSA.
Doduše jako davno sam je čitao pa ko zna…
Nedavno sam ponovno probao čitati Poul Andersonove “guardians of time” (izdane u krasnom omnibus izdanju) pa mi se činila jako zastarjela, pisana jezikom i stilom pedesetih.A ta knjigica mi se tak sviđala kad sam je prvi put čitao u KENTAURU
Ne znam kako stojiš s fantasyjem, ali ako ga čitaš, Anderson je meni tu znatno jači: sjajni The Broken Sword koji je inspirirao i Moorcocka i tolike druge, na primjer, ili Hrolf Kraki’s Saga. Obje te knjige bi, po mome, trebale biti obavezna literatura za svakoga tko se želi baviti pisanjem fantasyja, čisto da ljudi vide kako se vade izvorni materijali, umjesto da se štanca klonove Tolkiena…
Imam desetak probranih naslova iz edicije “fantasy masterwork” (Wolfe,Leiber,Zelazny, Vance) a među njima su mi i “the broken sword” i “three hearts & three lions”. Nažalost nisu još stigle na red za čitanje. Puno knjiga, malo vremena.
Imam i ja jednu preporuku iz te edicije a to je “replay” od Ken Grimwooda. Jedan od onih pisaca koji ostanu zapamćeni po jednom remek -djelu (a nije ni da im ostatak opusa ne valja npr poput Walter M. Millera Jr. ). Jako svježa i originalna knjiga koja se lako čita a ostavlja jak dojam i tjera na razmišljanje.
O, da, sjećam se Replaya. Jako zgodno. Posebno mi je uvijek bila slatka ona fora kad se obogati uloživši na vrijeme u Bliske susrete.