Milerama

OK, opet sam malo varala. Kao što ste možda primijetili u prethodnim postovima, Jennifer Crusie je, naime, žena koja mi je jako simpatična. Zato sam kao drugu knjigu u MiRoReMo-u odabrala baš njen roman, jer me silno zanimalo kako izgledaju ljubići koje piše žena koja tako pametno govori o njima. A odlučila sam se za Bet Me jer je to bio prvi roman koji je napisala — iako, kao što često biva, nije bio i prvi koji joj je izašao — i za koji sama kaže da je njen “posljednji čisti ljubić”. Osim toga, dobio je i nagradu RITA¹ kao najbolji samostalni roman² 2005. godine.

A posve mi je jasno odakle nagrada. Glavna junakinja u Bet Me, Min(erva) Dobbs, je punašna ali više-manje pomirena s tom činjenicom usprkos stalnom pritisku svoje mame da se pokuša ugurati u broj manju odjeću i drži dijetu “Atkinsa bez masti” — zamisao koja u jednom trenutku natjera glavnog junaka da je upita “Pa što onda smiješ jesti?”

Roman počinje, pomalo neočekivano, scenom u kojoj Minervu napucava njen dotadašnji dečko, razočaran jer u dva mjeseca koliko su zajedno još nije došlo do seksa. Pri tome naglašava da je Min “izvrstan materijal za suprugu i majku”, čime, naravno, nimalo ne popravlja stvari. Nešto kasnije, Min slučajno načuje razgovor između svog bivšeg i nekolicine njegovih prijatelja, u kojem njen bivši, uvjeren da je Min frigidna, izaziva najzgodnijeg frajera u društvu da se pokuša uvući u njen krevet u roku od mjesec dana. Ono što ona ne čuje jest kako tip odbija okladu, i slijedi tipična komedija zabuna u kojoj se nesporazumi nagomilavaju kaotičnom brzinom. Tempo je doista sjajan, a mora i biti, jer u relativno malom prostoru mora odraditi toliko toga.

Za razliku od mnogih ljubića, naime, Bet Me nije usredotočen isključivo na glavni par: Min ima dvije najbolje prijateljice, jednu koja vjeruje u bajke i drugu koja je prava-pravcata žena zmaj; ima i sestru, koja je savršena i planira svoje savršeno vjenčanje (koje se onda spektakularno raspadne); majku koja joj još uvijek popravlja frizuru, i oca koji ne diže glavu iz posla. Glavni junak, pak, Cal, ima dva najbolja prijatelja, jednog koji također vjeruje u bajke pa, kad upozna djevojku svojih snova, u roku od dva sata odlučuje da će je zaprositi, ali čeka da budu zajedno mjesec dana kako ne bi previše žurio, i drugog koji na prvi pogled djeluje kao sportaški tupan, ali se iz hobija bavi teorijom kaosa; susjedu lezbijku koja je više-manje stalno nesretna u ljubavi jer obično bira krive žene, a s kojom on dijeli svoje ljubavne jade; brata koji je preštancana kopija njihovog oca; šogoricu u koju je nekad bio zaljubljen iako se ništa nije dogodilo; nećaka koji obožava slatkiše ali nije u stanju pojesti više od dvije krafne bez da se pobljuje; te roditelje koji nisu u stanju iskazati ni tračak odobravanja ni za što. Upliće se tu još i Calova bivša cura, psihologinja poznata kao “relationship guru” koja za svačije ponašanje ima odgovarajuću instant-teoriju, te lažno-jednooki mačak po imenu Elvis. Ako vam ovo (osim mačka) zvuči kao ekipa iz nečega što je mogla potpisati Jane Austen, to nije slučajno.

Autorski glas Jenny Crusie u velikoj mjeri podsjeća na dobroćudnu ironiju kakva je tipična za Austen, a likovi, koji nikad ne prelaze u karikature iako su često na njihovom rubu, savršeno se uklapaju u takav koncept. Istovremeno, Crusie je očito vrlo svjesna oniričke prirode svoje priče, te se distancira od nje taman dovoljno da je učini uvjerljivom modernom čitatelju. Da, ima tu raznih tropa — muškarci su spremni međusobno razgovarati o svojim osjećajima — no Crusie ih smjesta uokviruje ironijom, kad nakon nekoliko minuta emotivnog razgovora jedan od njih dobaci “Dečki, na minutu smo od toga da izvadimo sladoled i žlice”, što ih smjesta rasprši svakog na svoju stranu. Ima i zabavnih inverzija — umjesto gay prijatelja glavne junakinje, glavni junak ima gay prijateljicu, na primjer — i inteligentnih usputnih komentara — kao kad na sestrinom “bajkovitom vjenčanju iz snova” na svećenikovo pitanje ima li tko kakvu primjedbu protiv vjenčanja progovori mladenka osobno — a kad zadihano³ dospijemo do kraja, Crusie je dovoljno inteligentna da naglasi kako je već sam koncept HEA zapravo nemoguć, a življenje dan po dan jedina stvar koju možemo učiniti.

Na kraju, u stilu romantičnih komedija iz vremena Doris Day i Rocka Hudsona⁴ , dobijamo još i epilog u kojem doznajemo kako su se stvari doista razvile dalje za sve bitne junake. Tu, između ostaloga, doznajemo da glavni par po vlastitom izboru nema djece, što mi se čini sjajnim detaljem i svjesnim izbjegavanjem česte optužbe da ljubići propagiraju isključivo tradicionalnu, patrijarhalnu, nuklearnu obitelj kao ideal. Obiteljska formacija kojom završava Bet Me jako je daleko i od tradicionalnog, i od nuklearnog, a bogami i od patrijarhalnog. Možda je baš to razlog zašto je ovaj roman ponegdje prezentiran kao “ženska proza” umjesto “ljubića”, iako bi činjenica što je dobio RITA-u⁵ trebala prilično jasno govoriti o njegovoj žanrovskoj pozicioniranosti. No to je nešto što mi u SF-u i te kako dobro poznajemo: “ako je dobro, ne može biti žanr”.

A, vjerujte mi, Bet Me stvarno jest jako dobra knjiga, jako dobra komedija… i jako dobar ljubić.

1. Hugo za ljubiće [↩]
2. ljubići se naime dijele na “kategoriju” — to su kraći romani koji izlaze u velikim količinama, a kod nas su često bili prevođeni u mekim koricama — i “samostalne” naslove, koji su duži i, kao što im sam naziv kaže, stoje samostalno [↩]
3. i to ne samo zbog paklenskog tempa… [↩]
4. a Crusie ih i eksplicite spominje u knjizi, kad glavni junak pomisli “I’m in a Doris Day movie!” [↩]
5. i to što ga autorica smatra ljubićem [↩]