Milerama

Ja nisam neki jezični čistunac. Zbilja nisam. Oduševila me, na primjer, svojedobna oda slobodi jezika koju je napisao Stephen Fry. Može me — kao i Frya — zasmetati nešto što je nekad bilo nepravilno, ali kako hrvatski ionako već godinama nema neke suvisle gramatike, a i s pravopisima smo kljakavi, zapravo mi postaje sve lakše i lakše ne trzati se kad ljudi koriste “vaš” umjesto “svoj”¹ i jedva da mi oko zatitra kad čujem “za” ispred infinitiva² .

Osim toga, nemam neke velike potrebe očuvavati ni djevičansku čistoću jezika: nije mi problem poslati nekome fajlu, osobito zato što je “datoteka” tako dugačka i nezgrapna, i mrtva-hladna koristim (e-)mail³, i opet, zato što je “elektronska pošta” puno dulja. Kao što smo nekad i mi i svi drugi upijali latinizme lijevo i desno — a ja ne vidim zašto bi to bilo loše — tako danas upijamo uglavnom engleski, pa što. I jezici se mijenjaju, a najbolji je i nama vrlo blizak dokaz za to gradišćanski hrvatski, koji je otišao drugom evolucijskom stazicom i za ciglih stotinjak godina došao do točke u kojoj se s Gradišćancima i te kako teško shvatiti.

Ali. Gledam, eto, slučajno, jedan izvještaj s Weekend media festivala. Koji se dogodio u Rovinju (Rovinyu?), 17. i 18. 09.⁴ Pa kaže autor, koliko mogu prosuditi po imenu i prezimenu naše gore list, da je u lijepoj našoj “samo oko 4000 korisnika Twitter”, što možda i jest običan tipić, ali onda nastavlja obrazlažući kako je taj “mikroblogerski servis i u nas veliki hype”. I tu, priznajem, stadoh, pokošena bilingvalnošću i duboko pokolebana u svojoj odlučnosti da pustim jezik razvijati se kako mu drago.

A odlomak dalje, čovjek troši dva reda kako bi objasnio značenje engleskog izraza “word of mouth”. Jer je, očito, usmena predaja zakazala negdje u njegovom djetinjstvu, pa nije baš dobro savladao materinski jezik.

E, sad. Reći će mi netko, ne može tako. Ili ćeš biti frajerica, pa ćeš reći da se jezik razvija onako kako se razvija i uživati u njemu makar izbacivao pipke na sve strane, ili ćeš popljuvati Frya i s nekim oštrim prilogom u ruci stati na branik jezične čistoće. Ali ne, nije to tako jednostavno. Jer kad posvojimo neki izraz zato što nam je sladak ili praktičan ili unosi neku novu izričajnu vrijednost⁵ , to je, čini mi se jedno. A sasvim je nešto drugo kad naprosto ne znamo prevesti neku riječ (ili smo lijeni pogledati u rječnik) ali pišemo o tome u novinama.

Puno se, recimo, bilo raspravljalo o toj problematici “Zagreb Film Festivala” koji bi, po hrvatskom, trebao biti “zagrebački flimski festival”. No mislim da, kad se sve zbroji, s obzirom na hype koji taj evenat⁶ jest ⁷ , nedostatak posvojnih pridjeva možda i nije toliki bed, koliko je bed kad se bilingvalnost pretvori u — semilingvalnost.

Uvijek može i worse.

1. priznajte, kad ste se vi zadnji put trznuli kad su vam ponudili da “obnovite vaš račun” na telefonu? [↩]
2. ima li tko što reći? I možete li mi objasniti zašto bi nam tu trebalo “za”, osim zato što se pri trapavom prevođenju s engleskog osjeti praznina tamo gdje je nekad bilo “to“? [↩]
3. ili emajl, zavisno od prigode [↩]
4. ha! Tko vidi gdje je pogreška u datumu? [↩]
5. kao primjer ovog zadnjeg, divan mi je recimo razvojni slijed bad->bed->bedara [↩]
6. autentični oblik, pokupljeno iz reklame za jedan naš veliki lanac kino-dvorana [↩]
7. ?!? još uvijek mi mozak ima problema s time [↩]