Milerama

Na današnji dan, 27. prosinca 1901. godine, rodila se Marie Magdalene, kasnije poznata kao Marlene, Dietrich, jedna od najvećih zvijezda svih vremena.

Rođena je u Berlinu kao mlađa od dvije kćeri, u obitelji udobno srednje klase: majka joj je bila kći urara, a otac policijski poručnik koij je umro kad je Marie Magdalene bilo samo deset godina. U obitelji su je uglavnom zvali Lene, no ona je sama, s kakvih jedanaest godina, svoja dva imena spojila u tada vrlo neobično “Marlene”.

Godine 1906. krenula je u djevojačku školu Auguste Victoria u Berlinu, gdje je željela postati violinistica, no ti su se snovi raspali kad je povrijedila ručni zglob. Kako ju je kazalište oduvijek privlačilo, preorijentirala se na glumačku karijeru, i po završetku srednje škole pokušala se upisati na dramsku akademiju Maxa Reinhardta, no tamo su je odbili. Stoga je krenula raditi u kazalištu, uglavnom kao plesačica u zboru. Prvu je malu filmsku ulogu dobila 1922., u filmu So sind die Männer (Muškarci su takvi). Iste godine, pojavila se kao statistica u filmu Tragödie der Liebe (Tragedija života), gdje je upoznala svoga budućeg supruga, Rudolfa Siebera. Nastavila je raditi i u kazalištu, i postupno je počela dobivati veće uloge. Tako se pojavila u Pandorinoj kutiji Franka Wedekinda, pa čak i nekoliko Shakespeareovih djela, no kritičari i publika najviše su je hvalili u mjuziklima.

1924. godine udala se za Siebera, i u prosincu te godine rodila kćer, Mariju Elisabeth Sieber, koja će kasnije nastupati pod umjetničkim imenom Maria Riva. Dietrich je u to vrijeme počela dobivati i veće uloge u filmu, no pravi će proboj doživjeti 1930. godine kao Lola-Lola, kabaretska pjevačica koja izluđuje srednjoškolskog profesora, u slavnom filmu Plavi anđeo redatelja Josefa von Sternberga.

Film je gotovo smjesta doživio međunarodni uspjeh, te su se i von Sternberg i Dietrich našli u Hollywoodu. Prvi ugovor dobila je kod Paramount Pictures, koji su je htjeli reklamirati kao njemački odgovor na švedsku senzaciju – Gretu Garbo. Prvi američki film koji je snimila bio je Morocco, također pod von Sternbergovom redateljskom palicom, i smjesta je zaradila nominaciju za Oskara. To je posebno zanimljivo kad se zna da u to doba još nije znala engleski, te je svoj tekst izgovarala fonetski, uopće ga ne razumijevajući.

U sljedećih pet godina, von Sternberg i Dietrich stvaraju legendu: nakon Maroka, uslijedili su Obeščašćena, Shanghai Express, Plavokosa Venera, Grimizna carica, te konačno Vrag je žensko, sve od reda filmovi u kojima su redatelj i glumica zajedničkim snagama stvorili neponovljivu sliku glamurozne, neuhvatljive femme fatale.

Dietrich je, inače, bila prilično otvoreno biseksualna, i tijekom života imala je mnogo različitih veza i s muškarcima i sa ženama. Nakon nekog vremena, njen je suprug takvo stanje stvari ocijenio neizdrživim, i s ljubavnicom odselio na mali ranč, no do kraja života sve troje ostali su bliski prijatelji.

Nakon što je Paramount otpustio von Sternberga, činilo se da stvari idu ukrivo. Prvi film koji je Dietrich snimila bez “svog” redatelja, Vizez bez oklopa iz 1937., neslavno je propao na blagajnama, i Dietrich se našla u kategoriji “otrova za blagajne”, zajedno s Fredom Astaireom, Joan Crawford i Katherine Hepburn. No, Dietrich se nije dala zaustaviti: hrabro je prihvatila ulogu kaubojke Frenchie u vestern komediji Destry ponovno jaše. Iako su mnogi smatrali da će dotad obično smrtno ozbiljna Dietrich nužno propasti ako se pokuša nasmijati, Frenchie je ostala upamćena čak i kad su ostali likovi iz toga filma pali u zaborav, a pjesma koju pjeva svojim tipičnim, dubokim i promuklim glasom – “The Boyd in the Back Room” – ostala je kao jedan od njenih zaštitnih znakova sve do kraja života.

Iste te 1939. godine, Dietrich je postala američka građanka, nakon što je odbila poziv nacista da se vrati u Njemačku. Također, čim se SAD uključio u rat, krenula je prodavati ratne obveznice i zabavljati američke vojnike na bojišnici. Oduvijek je prezirala antisemitizam, te je u suradnji s američkom obavještajnom agencijom OSS snimila nekoliko protunacističkih pjesama na njemačkom, od kojih je najpoznatija Lili Marleen. Zabavljajući vojnike, svirala je i na pili – vještina koju je naučila još za kabaretskih dana u Berlinu – i proputovala je bojišnice od Alžira i Francuske, da bi s generalom Pattonom ušla u Njemačku. Kad su je novinari pitali zašto se izložila tako tako velikoj opasnosti, odgovorila je jednostavno – “jer je to bilo ispravno”. Navodno je Hitler, čuvši da je Dietrich u američkoj uniformi ušla u Njemačku, zaplakao u svome bunkeru.

Nakon rata, mnogi veliki redatelji htjeli su raditi s Dietrich: Billy Wilder tako ju je uzeo za svoju inteligentnu gorko-slatku komediju A Foreign Affair, Hitchcock joj je povjerio višestruku i višeslojnu naslovnu ulogu u Svjedoku optužbe, dok joj je Orson Welles postavio u položaj prljave proročice uu svome Dodiru zla.

Istovremeno, Dietrich je počela više raditi kao pjevačica. 1950. godine, potpisala je ugovor s Columbia Records, i napravila prvi veliki album, Marlene Dietrich Overseas, na kojem je pjevala njemačke verzije američkih pjesama iz ratnog razdoblja.

Tijekom šezdesetih godina, nastavila je snimati ploče, osobito radeći s Burtom Bacharachom. U sedamdesetim godinama, još je uvijek uporno nastupala i na koncertima, oduševljavajući publiku i nastupom i glasom.

Prvenstveno kazališnim i kabaretskim nastupima nastavila se baviti sve do 1975. godine, kad je na nastupu u Sydneyju slomila nogu. Inače su joj baš noge bile jedna od prepoznatljivih osobina: posljednju reklamu za čarape snimila je u dobi od šezdeset godina.

Godinu dana kasnije, 1976., umro je i njen suprug, Rudolf Sieber. Postupno, povukla se u svoj stan u Parizu, i posljednjih desetak godina života provela je daleko od očiju javnosti.

Što je nije zaustavilo u drugim, manje upadljivim aktivnostima: kroz osobne i telefonske kontakte, radila je na pitanjima ljudskih prava i očuvanja kulturnog nasljedstva.

Posljednji film, Just a Gigolo, snimila je 1978. godine, a naslovnu pjesmu izdala je i kao singl. No, samo godinu dana kasnije, izdala je autobiografiju Uzmi samo moj život, a 1982. godine pristala je na molbu Maximiliana Schella da sudjeluje u snimanju dokumentarca o svome životu, no – pod uvjetom da je ne snima kamera. Uz samo njen glas, film je postao jedan od najuspješnijih dokumentaraca svih vremena, pokupivši usput i Oskara. Marlene Dietrich posljednji je javni nastup, također telefonski, imala na televiziji, 1990. godine, povodom rušenja Berlinskog zida.

Marlene Dietrich umrla je 6. svibnja 1992. godine u Parizu, a pokopana je u Berlinu, nedaleko od kuće u kojoj je rođena.

Strašna žena.