To Have and to Hold je vrlo, vrlo neugodna knjiga. Ja nisam baš neki nježan cvjetić, a kad čitam, ne tražim uvijek nužno da sve bude veselo i ukrašeno cvjetićima i malim letećim medvjedićima. Ali moram priznati, neki trenuci u romanu Patricie Gaffney natjerali su me da zastanem i odahnem prije nego što sam nastavila čitati.
Što, moram naglasiti, nipošto nije loše. Kao prvo, od svih ljubića koje sam do sad pročitala, ovo je definitivno i nedvojbeno najbolje napisana knjiga. Postoje razlozi zašto je ova knjiga tako opće poznata unutar žanra i njegove teorije. Tih razloga ima puno, ali jedan od njih je, sasvim sigurno, i taj. Patricia Gaffney savršeno barata jezikom, i služi se svojim stilističkim sposobnostima posve besramno. Svaka riječ u ovoj knjizi je promišljena.
Kao drugo, pitanja u koja se upušta ova knjiga nisu nipošto jednostavna ni laka, a odgovori koje Gaffney nudi posve su u skladu s njima: niti su laki niti jednostavni, a posve je jasno, također, da nisu za svakoga.
Na prvi pogled, zaplet nije osobito originalan: Sebastian Verlaine je bogati velikaš koji svoje beskrajno slobodno vrijeme ispunjava potragom za stalno novim i većim uzbuđenjima, u naporima da rastjera ennui koji ga progoni kao pravog junaka našeg doba1 . Smrt rođaka odjednom mu natovari na vrat seosko imanje i titulu a, zajedno s njim, i službu u lokalnom sudu. Tamo se susreće sa slučajem Rachel Wade, žene koja je odslužila deset godina robije zbog ubojstva svoga supruga, a nakon puštanja iz zatvora, ponovno je uhićena jer ne ispunjava uvjete stalnog mjesta boravka i zaposlenja. Koje ne može pronaći, naravno, jer nitko ne želi uposliti znanu ubojicu. S namjerom da si skrati dosadu na selu, Verlaine joj nudi posao domaćice u njegovoj seoskoj kući, a ona, naravno, prihvaća.
Sve je to već tisuću puta viđeno, pomislili biste. Istina. No, već na samom početku, Gaffney nas upozorava da ništa u ovom romanu neće biti baš sasvim onako kako bi se očekivalo od ljubića. Glavni junak, naime, i te kako je svjestan ispraznosti svoga postojanja, ali ne liječi je dobrotom i ljubaznošću, već potragom za novim gadostima koje bi mogao napraviti. Junakinja ga ne privlači zato što je neodoljivo lijepa – i nije, deset godina u zatvoru ostavilo je sijede pramenove u njenoj kosi, pothranjena je i blijeda – već zato što shvaća da bi, ako je uposli, imao potpunu kontrolu nad njom, i čini mu se zanimljivom pomisao da bi mogao do tolike mjere upravljati drugim ljudskim bićem. I to ljudskim bićem koje je vrlo očito tijekom proteklih deset godina izgradilo neprobojan zid oko sebe i svega što joj svijet može baciti na glavu. Zato ga zanima koliko će mu vremena i truda trebati da iz nje izvuče neku emocionalnu reakciju.
Zvuči li vam Sebastian Verlaine kao gad? To je zato što to jest. Odnosno, da budem preciznija, nije gad, ali jest razmaženo, samoživo stvorenje koje ne misli ni na što i ni na koga osim sebe i svoje užitke. On je toga i sam svjestan, no nema nekih većih problema s time: cijelog života je tako živio, i kad god mu je neka vrst zabave dojadila, potražio je drugu. Neke od njih sad su zbog toga već prilično daleko od bilo kakvih društvenih i moralnih standarda, ali to njemu ne predstavlja nikakvu prepreku. Da, tu i tamo se zapita gdje će i kako to završiti, ali ostaje pri svome, naprosto ne videći neke suvisle alternative.
S druge strane, Rachel Wade i te kako je svjesna što se od nje očekuje – između ostaloga i seks, iako nije sigurna zašto bi to itko htio od nje – no spremna je prihvatiti bilo što samo da izbjegne povratak u zatvor.
Čisto kao orijentacija: nalazimo se u drugoj polovici 19. stoljeća, vrijeme kad je britanski zatvorski sustav počeo prolaziti prve promjene i uvođenje koncepta rehabilitacije uz osnovnu kaznenu funkciju. Rachelin boravak u zatvoru bio je više nego neugodan, i posve odgovara stvarnim pravilima na snazi u to doba. Između ostaloga, to znači da je glavna junakinja provela posljednjih deset godina svog života u uvjetima u kojima nije smjela razgovarati ni sa kime osim sa čuvarima kao odgovor na izravno postavljeno pitanje, te nije smjela nikoga gledati u oči. U trenutku kad stiže u svoj novi dom i dobiva svoju sobu, nije sigurna što joj je veći luksuz: to što je sama u sobi, to što ima prozor koji se može otvoriti, to što je dobila svijeću, ili to što ima plahtu, pokrivač i deku, o jastuku da ni ne govorimo. Prve noći, krevet joj je premekan da bi zaspala.
I, dodatno zanimljivo u kontekstu žanra, ni ona nije ni emocionalno ni seksualno privučena glavnim junakom. On je samo čovjek koji joj je pomogao da izbjegne zatvor – sudbina koja je za nju sad već gora od smrti – ali i ona i on znaju da to nije učinio iz dobrote srca svoga.
Jer te dobrote nema. Shvativši da je boravak u zatvoru (i ono što mu je prethodilo) Rachel učinio gotovo nedodirljivom, Sebastian Verlaine počinje istraživati što bi je moglo uznemiriti. Nema tu zavođenja, budući da nema ni privlačnosti: samo razni oblici mentalne okrutnosti, počevši od svakodnevnih prisilnih sastanaka u kojima uporno pokušava probiti njenu rezervu i natjerati je da mu priča o svojoj prošlosti, pa do trenutka kad je odlučuje iskoristiti i seksualno, koristeći kao jedini uvod riječi: “I think it is time, Mrs. Wade.”
U standarnom ljubiću, ovo bi bio trenutak kad ono što SBTB nazivaju magic hoo-ha dovodi do posvemašnje transformacije, izbijanja ljubavi na sve strane i nekontrolirane pojave ptičica i zečića. No, To Have and to Hold nije ni približno standardni ljubić. Scena koja slijedi je toliko mučna da je izazvala velike polemike unutar ljubićkog svijeta, tjerajući neke čitateljice da naprosto odbace knjigu i odustanu od nje. Nema nikakve fizičke prisile – Rachel Wade u potpunosti shvaća da joj posao ovisi od toga hoće li pristati na seks sa svojim poslodavcem – ali isto tako nema ama baš nikakve sumnje u to da je njen pristanak prisilan, i da su toga oboje u potpunosti svjesni. Osim toga, Sebastian Verlaine, iako je pomalo razočaran što ona na njegove ljubavničke vještine ne reagira ama baš nikako, ne dopušta da ga to zaustavi u traženju vlastitog zadovoljstva.
Istovremeno, još uvijek uglavnom protiv svoje volje, Verlaine se nalazi uvučen u brigu oko svoga imanja. Kuća je jako zapuštena, prethodni vlasnik koristio je imanje uglavnom samo kao izvor prihoda, tako da posla ima puno. Postupno – vrlo postupno – junak otkriva da aktivnosti koje imaju stvarne posljedice u stvarnom životu mogu biti jednako toliko zanimljive, ako ne i zanimljivije od pukog traženja zabave. A kad god poželi samo biti razvratan, ima na raspolaganju svoju domaćicu, koja poslušno dolazi u njegov krevet kad god on to zatraži. Jedino što njegov muški ponos polako postaje sve frustriraniji činjenicom da ono što on radi ne izaziva kod nje bar nekakvu reakciju, i počinje se sve više truditi ne bi li i nju doveo do užitka.
Za to vrijeme, promatramo i postupnu transformaciju same Rachel. Njena strana priče, u ovom prvom dijelu, prezentirana je vrlo škrtim rječnikom, i vrlo ju je neugodno čitati jer, usprkos vanjskom miru, junakinja zapravo više-manje cijelo vrijeme osjeća krajnju tjeskobu. Sve zahtijeva napor volje: obratiti se nekome, donijeti odluku, sve je neobično i naporno. To što pri tome mora trpjeti i seks sa svojim poslodavcem nije ništa osobito – zapravo, znatno je bolje nego što je očekivala. Naime, razlog što je Rachel Wade za ubojstvo dobila kaznu zatvora, a ne smrtnu kaznu, jest to što je njen muž bio izraziti sadist – do te mjere da još uvijek ima ožiljke kojima je uspjela dokazati zlostavljanje na sudu. Kako ju je majka na bračne dužnosti pripremila samo s objašnjenjem da joj se “vjerojatno neće svidjeti, ali mora to otrpjeti”, tada osamnaestogodišnja Rachel zaključila je da se seks doista svodi samo na mučenje, tako da joj ono što joj radi Sebastian Verlaine dolazi kao čisto olakšanje, i čak joj se, vrlo postupno, počinje sviđati.
Ovaj je dio priče možda i najteže objasniti. Radi se, naime, o vrlo kompliciranom, riskantnom sklopu koji uspijeva proći samo i isključivo zahvaljujući profinjenosti karakterizacije i vještini kojom je Gaffney prikazuje. S jedne strane, naše suvremeno shvaćanje prisile i seksualnih odnosa naprosto nam ne dopušta da ono što se događa između junaka u ovom trenutku shvatimo ikako drugačije nego kao silovanje bez fizičkog nasilja. S druge strane, povijesni kontekst ne samo muško-ženskih već i klasnih odnosa unutar kojih promatramo ovu priču u znatnoj mjeri mijenja tu perspektivu, a s treće, priča o odnosima moći unutar seksa daleko je od riješenoga i u naše vrijeme, i ta je problematika nešto sa čime se Gaffney bez imalo ustručavanja suočava i tjera nas na daljnja promišljanja.
Osjećam dodatnu potrebu ovdje otvoriti neku vrst male zagrade i primijetiti kako u To Have and to Hold, slično kao u knjizi Toni Blake, ima puno seksa. No nikad nije dosadan, jednostavno zato što svaka pojedina scena funkcionira kao dio radnje. Nije u pitanju to hoće li se jednom kresnuti uza zid, drugi put u kupaonici, a treći put pod snenim pogledom neke ovce. U pitanju je to što se njihovi odnosi polako mijenjaju, a jedan od načina kako se mijenjaju – i jedno od mjesta gdje se vide posljedice tih promjena – jest i seks.
U svakom slučaju, Rachel se polako osjeća sve sigurnije i sigurnije u svojoj novoj ulozi, i počinje prihvaćati život na slobodi koji je, bez obzira na sve, neusporedivo bolji nego ono što je prošla u zatvoru. Isto tako polako, Sebastianov odnos prema njoj gubi okrutnu ludičnost, i postaje sve nježniji. Rachel počinje osjećati nešto za svoga poslodavca, no nije sigurna je li to zahvalnost, neka vrst štokholmskog sindroma2 ili stvarna ljubav. A on se isto tako pita je li promjena u odnosu prema njoj samo promjena taktike – ako grubost nije upalila, možda nježnost upali – ili je u pitanju nešto drugo, u skladu s ostalim promjenama koje osjeća u sebi sve duže boraveći na imanju i brinući se za njega. Čak si je i klavir dao donijeti – glazba je jedna od rijetkih konstantnih ljubavi u njegovom životu – i to “pripitomljavanje” koje osjeća u sebi počinje ga plašiti.
Nije on proveo prvih trideset godina svoga života kao razuzdani, sebični gad samo zato da se svega toga odrekne. Kad mu se jave prijatelji iz Londona, poziva ih u posjetu, želeći na neki način povratiti onog ranijeg sebe, kojem nitko i ništa nije bilo važno. Kako bi si u potpunosti dokazao da se nije zapravo nimalo promijenio, servira svojim prijateljima Rachel na pladnju, objasnivši im tko je ona i kakva je njena povijest te natjeravši je da večera zajedno s njima.
Tijekom večere, Sebastianovi prijatelji sve bezobzirnije svrdlaju po Rachelinoj prošlosti, dok on sjedi sa strane i mirno to promatra. Osobito je zanimljivo to što je Sebastian cijelo vrijeme savršeno svjestan da se ponaša odvratno, i mora se zapravo tjerati da ne reagira. Razlozi za to su mnogostruki: pokušava se vratiti svome starom ja; ne želi se pokazati slabim pred svojim prijateljima; na nekoj razini, možda, čak – čitatelji su toga svjesni, a donekle i on sam – želi da njegovi prijatelji obave onaj prljavi posao koji on nije uspio, i natjeraju Rachel da otvoreno iskaže emocionalnu reakciju. Konačno, ona po prvi put doista pukne i pobjegne iz sobe .
I to je trenutak kad i Sebastian puca. Kroz cijeli posjet, naime, pratili smo njegove reakcije na ponašanje londonskog društva, i postupnu spoznaju o tome kako su oni samo slika njegovog vlastitog nekadašnjeg ponašanja. Sad mu konačno do kraja puca film. Gaffney i opet ne oklijeva suočiti se s izrazito neugodnim stvarima i zaći u mračne strane ljudske psihe. Da, Sebastian osjeća da se nešto “trga” u njemu, ali kad jedan od njegovih prijatelja krene za Rachel, s očitom namjerom da je siluje, prva mu je reakcija da ostane sjediti za klavirom i družiti se s ostalima. Sebastian Verlaine nije čovjek koji bi trčao u pomoć svojoj ljubavnici iz niže klase.
Samo što, naravno, ipak jest. Taj trenutak, kad glavni junak ni ne znajući kako i zašto pojuri kroz hodnike odlučan zaustaviti svoga prijatelja jedan je od najbolje napisanih momenata, u kojem se čista sebičnost – ona je njegova igračka – miješa s drugim motivima, među kojima se, nikako ne kao najmanje važan, pojavljuje i jednostavna ljudskost, ono protiv čega se Sebastian tako dugo borio.
No, kao ni na početku, stvari nisu tako jednostavne. Ovo je polovica knjige, a druga polovica prikazuje nam dug, težak i kompliciran put od odluke da se nešto promijeni do stvarne promjene. No majstorstvo Patricije Gaffney najbolje se vidi u tome što je i ta polovica u potpunosti uspješna.
Za ljubić je blago rečeno neobično da ljubavna priča u pravom smislu te riječi počne tek na sto i šezdesetoj strani (od 384). Ali funkcionira. I ne samo da funkcionira, već to čini izvrsno, pružajući mogućnost da oboje glavnih junaka pronađe svoj način zaliječenja, uspijevajući koristiti klasične trope svoga žanra na nove načine, i konačno ipak ispunjavajući onaj famozni RWA-uvjet o “optimističnom i emocionalno zadovoljavajućem” kraju.
Uostalom, da vas ne gnjavim više: idite, pronađite To Have and to Hold Patricije Gaffney, i pročitajte. Neću vam obećati da ćete se dobro zabaviti — ako je samo do zabave, uzmite Lord of Scoundrels Lorette Chase ili Bet Me Jenny Crusie. Ali, dovraga, ovo stvarno treba vidjeti vlastitim očima.
Patricia Gaffney osobno govori o svom romanu ovdje.
Zanimljiv prikaz može se naći ovdje.
_________________________________
| Design by MB | 
