Milerama

U zadnjih nekoliko dana dogodile su se dvije neobično podudarne stvari. Kao prvo, nakon što je Kim Stanley Robinson u New Scientistu iznio mišljenje kako je područje SF-a trenutno jedan od najboljih dijelova britanske književnosti, te ustvrdio da su bar tri ili četiri nagrade Booker u zadnjih deset godina trebale otići nepravedno zanemarenim djelima žanrovske književnosti, u Guardianu su se suci Bookerova žirija branili prvenstveno – neznanjem, tvrdeći kako oni nisu, siročići, SF-a ni vidjeli ni znali da postoji, te ga zato nisu ni nagrađivali.

A onda je Jagna Pogačnik u Jutarnjem listu objavila prikaz romana Rade Jarka Strašni, i usput nonšalantno ustvrdila kako hrvatski SF doduše ima “brojne poklonike, nekoliko biblioteka, ali ne i bogzna kako bogatu vlastitu tradiciju”.

Što je svakome tko je potrošio trideset sekundi na guglanje – ne neko akademskije istraživanje, pazite, već samo guglanje – izjava koja je prošla kroz smiješno pa nastavila veselo dalje, sveudilj mašući crvenom kariranom maramicom i hvatajući bus za nevjerojatno.

Hoćemo li otvoriti hrvatsku Wikipediju, pa pogledati članak “hrvatska zanstvena fantastika“? Upišemo li istu sintagmu u Google, treći rezultat – prva dva su wikilinkovi – vodi na bibliografsku bilješku i sažetak rada Tomislava Šakića “Zagorka i počeci hrvatske znanstvene fantastike”. Pokušamo li pak sa “povijest hrvatskog SF-a”, već drugi link (a preskačem prvi, koji vodi na CroSF i tamo objavljen, izvrstan i podroban tekst Aleksandra Žiljaka o povijesti hrvatskog SF-a, no na engleskom) obavijestit će dobronamjernog znatiželjnika da postoji Ad astra, antologija hrvatske znanstvenofantastične novele od 1976. do 2006. A kad bi nas to zainteresiralo, traženje pojma “antologija hrvatskog SF-a” već u drugom rezultatu otkriva i da Ad astra čak nije ni prva, već druga antologija SF-a u Hrvata. Isti link, također, vodi i na, doduše nažalost 2005. obustavljenu, online bibliografiju hrvatskog SF-a koju je izradio neumorni Davor Šišović. Ali već i to malo podataka – a, sjetimo se, do njih smo došli u manje od pet minuta – moralo bi svakome tko je u stanju brojati dalje od deset pokazati da se o hrvatskom SF-u može reći svašta, ali mu se tradicija ne može odreći.

Isto kao što bi Bookerovom žiriju trebalo vjerojatno 30 sekundi da otkriju kako su njima posve nepoznati anonimusi poput Kena MacLeoda, Charlesa Strossa, Neala Ashera ili Gwyneth Jones izvan njihova bjelokosnog okruženja ne samo dobro znani, već i poštovani i pozdravljeni kao zanimljivi, uzbudljivi, i relevantni. Neki od njih – kao recimo Neil Gaiman ili Terry Pratchett, da spomenem samo dva imena za koja su valjda i ljudi iz Bookera čuli – podobivali su čak i neke nagrade, čini mi se? I to ne od onih “posebnih ljudi koji imaju one posebne čudne stvari na koje odlaze i druže se”, već od regularnih, normalnih ljudi koji ne nose uniforme stormtroopera i ne kupuju knjige u “odvojenim prostorijama u knjižarama”.

Robinson je svoj članak započeo reproducirajući pismo Virginije Woolf upućeno Olafu Stapledonu, iz kojeg se lijepo vidi kako gospođa Woolf nije pravila nikakvu razliku između žanrovske i ne-žanrovske književnosti. No, nažalost, u međuvremenu su se stvari i te kako promijenile. Neki će sad za to kriviti Genea Roddenberryja ili Georgea Lucasa. To jest privlačno rješenje, ali je, po mome mišljenju, posve pogrešno. Jer, ako tri minute provedene na Googleu mogu otkriti da znanstvena fantastika doista nije samo zvjezdano ovo i ono, i da “sva ta SF čuda” nisu u hrvatskoj književnosti ni bez tradicije ni bez podloge, onda se, zapravo, nameće zaključak da je u pitanju nešto sasvim drugo. Izbor samo ostaje između namjerne ignorancije i obične lijenosti.