Na današnji dan, 21. listopada 1929. godine, rođena je Ursula Kroeber Le Guin, jedna od najvažnijih spisateljica spekulativnog žanra, dobitnica brojnih nagrada, uključujući tu i nagradu velikog majstora Gandalf 1979. godine, te Velikog Majstora SFF-a 2003.
Ursula Le Guin rođena je u kalifornijskom sveučilišnom centru Berkeleyju, u obitelji antropologa Alfreda L. Kroebera i spisateljice Theodore Kroeber. Njen je otac, između ostalog, bio prvi doktor antropologije u SAD-u((doktorirao je 1901. na sveučilištu Columbia)), a antropologija će biti i ostati jedan od bitnih čimbenika u cijelom opusu Ursule Le Guin.
Književnošću se Le Guin počela baviti još u najranijoj dobi: prvu je priču poslala u časopis Astounding kad joj bilo samo jedanaest godina. Najranije su joj se priče bavile izmišljenim zemljama, no nisu u sebi imale drugih fantastičnih elemenata. No, u šezdesetim godinama počela se zanimati za znanstvenu fantastiku, i počela redovno objavljivati u raznim časopisima.
Pravu će slavu doživjeti 1969. godine, s objavljivanjem romana Lijeva ruka tame, za koji će dobiti i Huga i Nebulu, a smatra se jednim od ključnih djela ne samo feminističkog, već i SF-a općenito. Prikaz kulturnog šoka koji doživljava predstavnik ljudske kulture suočen s hermafroditskom kulturom koja nema riječi za rat i proriče budućnost prvenstveno kao ilustraciju beskorisnosti “ispravnog odgovora na pogrešno pitanje” uzdrmao je svjetsku SF-scenu na mnogo načina, a u mnogim je svojim aspektima – uključujući tu i besprijekorno stvoren svijet – ostao nenadmašen i danas.
Drugi ključni roman uslijedit će 1974. godine – The Dispossessed. Smješten u istom svemiru kao i Lijeva ruka tame, i ovaj je roman pobrao sve nagrade koje je mogao – Nebulu, Huga i Locus – no također je važan i kao jedan od prvih otvoreno SF romana((za razliku od mnogih drugih autora, Ursula Le Guin nikad se nije libila identifikacije s SF-om)) koji je privukao pozornost srednjestrujaške kritike u pozitivnom smislu. Predstavljajući jedan mogući oblik anarhističkog društva, The Dispossessed je u potpunosti ispunio obećanje svoga podnaslova: An Ambiguous Utopia. S jedne strane, zato ga neki((kao, na primjer, Ken MacLeod)) smatraju donekle depresivnim, pa čak i nepovoljnim za anarhizam, no drugi ga hvale kao realističan prikaz, koji otvoreno priznaje kako je neke slabosti ljudskog roda naprosto nemoguće iskorijeniti.
No, osim političke inovacije, The Dispossessed je inovativan i pripovjedački. Parna poglavlja, smještena na anarhističkom svijetu Anarresu, zapravo predstavljaju flashbackove u kojima doznajemo kako se glavni junak našao na Urrasu, svijetu koji u mnogome podsjeća na Zemlju, osobito Zemlju iz vremena kad je roman nastao, s jasnim ideološkim podjelama i svim političkim (i ratnim) igrama koje iz njih neizbježno slijede.
Dodatna zanimljivost ovog romana krije se u preispitivanju jezika i njegova utjecaja na razmišljanje. No takve “antropološke studije u naraciji” i inače su tipične za Le Guin, koja se nikad nije ograničavala na pustolovne pripovijesti bez dubljih dimenzija. Pitanja jezika i komunikacije toliko su je zanimala, uostalom, da je stvorila i danas široko prisutan trop znanstvene fantastike, ansible, stroj koji omogućuje gotovo trenutačnu komunikaciju bez obzira na udaljenost. No, njeno međuplanetarno carstvo nema brodove koji putuju brže od svjetlosti, što je također bila rijetkost u ono doba – a u nekim područjima SF-a, ostaje rijetkost i danas.
Osim znanstvene fantastike, Ursula Le Guin bavi se i fantasyjem, u kojem je također stvorila neku vrst male revolucije serijalom o Zemljomorju. U svijetu koji se sastoji od samih otoka, rase su raznih nijansa smeđe, a magija se zasniva na poznavanju pravih imena stvari, Zemljomorje se doista razlikuje od standardnog post-tolkinovskog fantasyja kakav se najčešće susreće. Upravo zbog toga, Le Guin se silno namučila oko različitih adaptacija svojih djela, budući da su gotovo svi željeli “normalizirati” njene likove((dakle, pretvoriti ih u bijelce)) i približiti radnju onome na što je prosječna publika navikla.
No, nemajući dlake na jeziku, Le Guin se tako javno i vrlo odrešito odrekla adaptacije Zemljomorja koju je napravio nekadašnji SciFi Channel:
“Toto, something tells me Earthsea isn’t Iraq.”
A to nije bio jedini put da se sukobila s medijskom predodžbom o žanru, niti prvi put da su je neki osudili jer je ono što ona radi “filozofija prerušena u SF”. S druge strane, mnogi je upravo zato i cijene, te je njeno ime obično prvo koje se spomene kad treba nekom srednjostrujaškom ili akademskom kritičaru objasniti da spekulativna fikcija nije baš samo vestern u svemiru ili srednjem vijeku.
Onima koji su skloni njenu verziju ZF-a otpisati kao “premekanu” pak, odgovorila je isto tako rječito:
“Kako može pravoj znanstvenoj fantastici bilo koje vrste nedostajati tehnološki sadržaj? Čak i kad središte pozornosti nije na inžinjeringu ili tome kako strojevi rade – ako se, kao većina mojih djela, više zanima u to kako funkcioniraju umovi, društva i kulture – svejedno, kako netko može napraviti priču o budućnosti ili stranoj kulturi ne opisujući, implicitno ili eksplicitno, i njenu tehnologiju?
Nitko to ne može. A ne mogu zamisliti ni zašto bi to htjeli.
Tehnologija je ono kako se društvo nosi s fizičkom stvarnošću: kako ljudi nabavljaju i čuvaju i kuhaju hranu, kako se oblače, koji su im izvori energije (životinjski? ljudski? voda? vjetar? struja? nešto drugo?) što grade i čime grade, njihova medicina – i tako dalje i tako dalje. Možda neke vrlo eterične ljude ne zanimaju te svakodnevne, tjelesne stvari, ali mene one fasciniraju, a mislim da je tako i s većinom mojih čitatelja.”
A kad se radi o fantasyju, jednako je tako precizna i odlučna:
“Fantasy, koja stvara svijet, mora biti striktno dosljedna svojim vlastitim uvjetima, inače gubi svaku uvjerljivost. Pravila koja određuju kako stvari funkcioniraju u zamišljenom svijetu ne smiju se mijenjati tijekom priče.”
Da ni ne spominjemo kako je njen pristup pripovijedanju osvježavajuće drugačiji, i povezuje pripovijest ne s linearnim slijedom početak-sredina-kraj, već s konceptom kuće, koja ima ulazna vrata, unutrašnjost, i stražnja vrata, koja mogu biti spektakularna, ali mogu naprosto biti izlaz jer čitatelji ne mogu provesti cijeli život u samo jednoj kući.
Uostalom, što da vam pričam: posjetite službeni sajt gospođe Le Guin, i pročeprkajte po njenim vlastitim riječima. Ili, ako još niste, idite i čitajte njena djela. Jer svako od njih nedvojbeno zaslužuje pažnju. Što da vam kažem: na današnji dan, Ursula Le Guin puni osamdeset godina. Prošle godine dobila je nagradu Nebula za roman Powers, a ove godine Locus za Laviniju.
Strašna žena.
| Design by MB | 
