Kao drugo, reći da nešto ne možeš gledati zbog loših spec.efekata jer si “iz druge generacije” ima isto toliko smisla kao reći da ne možeš gledati crno-bijeli film jer si “iz druge generacije”. Što je posve legitimna osobna reakcija, ali nije nikakav argument ni za što.

Treće, reći da jesi Trekkie ali ne možeš gledati TOS je… um… zanimljiv koncept.

Četvrto, fakat mi se ne da ponavljati sve ono što sam već u kritici navela. Taj film nije sasvim ok, nego je katastrofalno loš. Što ne znači nužno da ga netko ne može gledati za zabavu, niti ne znači da se nekome mora sviđati ili ne sviđati. No što se logike, unutarnjih pravila i dramaturgije tiče, ima samo jednu ocjenu: fail.

Star Trek jest dosad bio ZF. Ne hard, ali jest bio znanstvena fantastika. Kvaziutopijska, da, ali je svojim konceptima baratao na ZF-način, a ne kao fantasy. SW je pak od početka uzimao fantastičke koncepte — filozofiju, vitezove, princeze — i kalemio ih u tehno-okruženje, što ga prebacuje u science fantasy. Zato su početna očekivanja drugačija.

A što se tiče likova, u ovom filmu, likovi se ne ponašaju kao ljudi, već se svi ponašaju kao jedan te isti čovjek, i to čovjek slabe emocionalne zrelosti. To je dio problema. U TOS-u i pripadajućim mu filmovima, npr., Kirk i Spock su se sukobljavali ne zato što je to trebalo zapletu, već zato što su stvari promatrali s dvije različite pozicije. U ST XI, sukobljavaju se samo zato što tako piše u scenariju. U suštini, nema nikakve razlike između njihovih pogleda na svijet: obojica su nezreli, emocionalni, i egocentrični.

Po meni ovo je prvi film iz cijelog serijala u kojem se barem likovi ponašaju kao ljudi a ne androidi

Gle, čim o nekom filmu prvo govoriš u kontekstu “produkcijskih vrijednosti”, to ti je “damning with faint praise”, tj. znači da u njemu nema ničega osim lijepih sličica. Koje, u ovom konkretnom slučaju, čak nisu ni bogzna kako lijepe, zbog premodernizirane kamere (kamera s ramena postaje jako popularan holivudski sport).

A što se tiče toga da konceptualno nalikuje na pravi SF film, pa to me i smeta: što samo nalikuje na SF film, ali to nije. U svim prethodnim ST filmovima, bavili su se pravim ZF-konceptima i idejama. Da, nisu ih uvijek obrađivali dobro, ali su bar bili prisutni. Ovdje nema ama baš ničega od toga. Drugim riječima, ako hoćeš, ovdje je ST prešao iz znanstvene fantastike u znanstveni fantasy, podžanr koji je na ekranima eksplodirao preko Ratova zvijezda. I protiv kojeg ja nemam ništa — bar ništa efikasno — ali me užasno smeta kad se usred igre mijenjaju pravila. Da, SW-u ću progledati kroz prste male zelene mudrace i svjetlosne sablje, jer smo se na početku tako dogovorili. Ali u ST-u nismo, i zato me to puno više smeta. To je kao da netko sjedne s tobom igrati šah, a onda nakon dvije trećine partije počne tvrditi da zapravo cijelo vrijeme igrate damu.