Milerama

Na današnji dan, 21. svibnja 1901. godine, rodila se Suzanne Verbist, danas poznatija kao barunica Suzanne Lilar, belgijska teoretičarka i spisateljica.

Rođena je u Ghentu, u obitelji učiteljice i vlakovođe. Obrazovala se također u svome rodnom gradu, a zbog njemačke okupacije, jednim je dijelom prošla školu na flamanskom, iako je bila frankofona. 1919. godine upisala se na studij slijedeći želju roditelja da postane učiteljicom, no nakon samo deset mjeseci, prebacila se na pravo. Bila je prva žena koja se upisala na studij prava na Sveučilištu Gand, gdje je, kako je sama napisala, studirala “uz bojne bubnjeve”. No, 1923. godine, uspješno je dovršila studij, i udala se za elektroinžinjera Daniela Delmottea.

Samo tri godine kasnije, kao prva samostalna odvjetnica, preselila se u Anvers, te počela raditi u novinama Matin, pišući o sudskim slučajevima. Iste godine upoznala je i Alberta Lilara, odvjetnika specijaliziranog za pomorsko i međunarodno pravo, i razvela se od Delmottea.

Suzanne Lilar s kolegama na sveučilištu

Godine 1929., udala se za Lilara, i pridružila mu se u njegovoj odvjetničkoj kancelariji, koja se bavila međunarodnim i fiskalnim pravom. Godinu dana kasnije, rodilo im se prva kći, danas poznata spisateljica Françoise Mallet-Joris.
Sljedeće godine, Suzanne Lilar počela je pisati za L’indépendance belge, gdje su posebno zapazili njene reportaže o republikanskoj Španjolskoj. Nakon rođenja druge kćeri, Marie Frédéricq-Lilar¹ , na neko vrijeme prestala je raditi u odvjetničkoj praksi, i posvetila se pisanju pripovjetki.

Po završetku Drugog svjetskog rata, posvećuje se kazalištu. Prvi komad, Le Burlador, izveden joj je u Parizu u Kazalištu Saint-Georges. Uslijedit će Svi putevi vode u raj, te Kralj-Gubavac. Baveći se kazalištem i teorijski, 1952. napisala je Šezdeset godina belgijskog kazališta, a 1954. Dnevnik analogičarke, praktički filozofsko djelo u kojem raspravlja o iskustvu ljepote, i koje je dobilo nagradu Sainte-Beuve. Upravo zahvaljujući kazališnom radu, 1956. godine, postala je i članicom Kraljevske akademije francuskog jezika i književnosti, kao tek druga Belgijanka primljena u tu instituciju. Zanimljivo je, inače, da ju je, nakon smrti, na istom mjestu naslijedila upravo njena kći, Françoise Mallet-Joris.

U to doba, Suzanne Lilar ponovno je počela pisati i beletristiku. Tako 1960. godine objavljuje roman Anonimna ispovijest, koji će 1983. godine André Delvaux pretvoriti u film Benvenuta, s Fanny Ardant i Vittoriom Gassmanom u glavnim ulogama.

Suzanne Lilar

No, svoje najpoznatije djelo, Par, Suzanne Lilar napisat će 1963. godine. U njemu, ona promišlja različite aspekte ljubavi u zapadnome društvu, raspravljajući o Rubensu, androginosti, ili grčkoj homoseksualnosti, te, posebno, osvrćući se na ulogu žene u braku tijekom stoljeća. Slična će promišljanja nastaviti i u kritičkim esejima o Sartreu i Simone de Beauvoir, i upravo zbog toga danas je se smatra prethodnicom modernih feministica kao što su Luce Irigaray ili Hélène Cixous.

Nakon smrti svoga supruga, 1976. godine, Lilar je otišla iz Antverpena u Bruxelles. Nastavila je spisateljsku karijeru autobiografskim Djetinjstvom u Gantu, i iste godine dobila titulu barunice za svoje literarne zasluge. Do kraja života, uglavnom će se usredotočiti na autobiografske zapise, s Potragom za djetinjstvom, te dnevničkim zapisima objavljenim pod zajedničkim naslovom Bilježnice Suzanne Lilar, 1986. godine.

Suzanne Lilar umrla je 12. prosinca 1992. godine, u dobi od 91 godine.

Strašna žena.

1. koja je danas jedan od najvećih autoriteta u belgijskoj povijesti umjetnosti [↩]