Milerama

Timur Bekambetov: Noćna straža

Što zbog male djece, što zbog drugih okolnosti, no, uglavnom, zadnjih par godina stalno sam u zaostatku s filmovima. I sad su mi ovi praznici bili dobra prilika da bar neke od tih zaostataka nadoknadim. I, iskreno, ruski urban fantasy bio mi je možda i najugodnije iznenađenje.

Žanr urbanog fantasyja, koji u zadnje vrijeme sve više označava “kick-ass chicks in leather”, na film još uvijek nije dospio kako se spada ni u svome užem, a bogami ni u širem smislu. Da, nešto više-manje vampirskih filmova krenulo je otprilike tim putem, ali sve do Noćne straže, moram priznati, nisam vidjela da je itko uspio na filmu ostvariti pretapanje stvarnog i nestvarnog. Timur Bekambetov, pak, u tome je uspio, i to, po mome, izrazito dobro.

Iako (na zapadu) reklamiran uglavnom kao vampirski film, Noćna straža to nije. Nije ni ono što se danas uglavnom promatra kao urbana fantastika, gorespomenuti opaki komadi. Zapravo — a to mi se čini jednom od najsvjetlijih točaka ovog filma — Noćna straža ne pokorava se, do kraja, ni jednom žanru, već stalno ostaje u slipstreamu, dodatno time (vrlo očito svjesno i namjerno) dezorijentirajući svoje gledatelje.

Za one koji nisu gledali: Tama i Svjetlo su još davno, nakon stoljetnih sukoba, uspjeli sklopiti neku vrst mira, i uspostaviti pravila po kojima će se taj mir održavati, među kojima je najvažnije da svatko tko odabere stranu to učini svojevoljno, bez ikakve prisile. No, budući da ni jedna strana ne vjeruje onoj drugoj, uspostavljene su dvije straže: Noćna straža, kojom službenici Svjetla patroliraju prateći drži li se Tama svoje strane dogovora, i Dnevna straža, kojom, pogađate, službenici Tame paze da ni Svjetlo ne prekrši pogodbu. Jedan od pripadnika Noćne straže nađe se spletom okolnosti u položaju da potencijalnog pripadnika vojske Svjetla gurne u Tamu. I to je to (bar bez spojlera).

Ako zvuči neuzbudljivo, to je pogrešan dojam: bez obzira na to što prkosi mnogim kanonima, Noćna straža je i te kako uzbudljiv i napet film, no svoju napetost ne izvlači iz spektakularnih efekata, već upravo iz likova, ljudskih priča koje pripovijeda, i glavni zaplet, koji bi se posve neprimjetno mogao sakriti u bilo koju grčku tragediju, tretira kao da se radi o najčišćem Bergmanu.

I opet, to ne znači da je film lišen smisla za humor ili akcije. Ali, kao što je uvijek slučaj s najboljim predstavnicima bilo kojeg žanra, svoju žanrovsku orijentaciju koristi kao sredstvo, a ne kao cilj — nešto što je Hollywood, kad se radi o spekulativnim filmovima bilo koje vrste, već odavna zaboravio. Tako Bekambetovljeva Noćna straža operira kao bilo koja druga služba: kad izvrše intervenciju, natežu se s papirologijom kao da su doista majstori iz gradske rasvjete (što je inače paravan za stražu svjetla). Urbana estetika u Noćnoj straži također je posve lišena holivudskih pojmova o tome što je cool: ovi ruski “Drugi” doduše nose sunčane naočale i noću, ali to su plastične naočale, najčešće vidljivo nabavljene na nekom moskovskom ekvivalentu Trešnjevačkog placa, i voze se u prastarom kamionu. Jedan od glavnih akcijskih junaka je podebeo, žene nisu tradicionalno atraktivne čak ni kad se radi o vampirskom komadu koji veći dio filma šeće u spavaćici, glavni šef Noćne sjedi u uredu iza gomile papira u sivom odijelu s kravatom, a vampiri hodaju uokolo u Adidasovim trenirkama sa zlatnim lancima oko vrata, kao sitni dileri droge.

U tom smislu, čini mi se da film možda i jače rezonira u našim krajevima, gdje su odjeci upokojenog socijalizma i tranzicije, koji su izrazito prisutni u cijelom filmu, prepoznatiljivi kao puno više od samo egzotične scenografije. No Bekambetov se ne zadovoljava komentirajući samo svoju zemlju (i/ili one njoj slične): glavni podzaplet filma tiče se tipične holivudske interpretacije ovakve priče, s krajem svijeta koji se neminovno približava i finalnom bitkom između Svjetla i Tame koja tek što nije. No, da, dobro ste pročitali: to je tek podzaplet, i razrješava se doista neočekivano, i naoko usputno, svodeći se tako na smiješan lažni trag ponuđen u dramaturgiji kao famozni red herring u nekom krimiću. Kad se tome još pridoda i s ostatkom glazbene podloge posve neusklađena tema podzapleta, koja kao da je ispala iz nekog velikog holivudskog blockbustera, posve je jasno da nam redatelj bez oklijevanja daje do znanja što misli o takvom tretmanu fantastike — a možda, ako malo zaškiljimo, možemo tu iščitati, ili možda učitati, i neki širi komentar o globalizaciji koja guta sve pred sobom.

A da guta, o tome nema zbora: product placement u ovome filmu upadljiv je kao u Bondovima Brosnanova doba, što mi se, zbog besprijekornosti ostatka režije, također čini namjernom odlukom više nego nezgrapnošću. Jer, prije svega, Bekambetov u svojoj Noćnoj straži ispisuje ono čega smo svi već polako postali svjesni: zamisao o podjeli na negativce i pozitivce odavno je postala stvar prošlosti. Dobro i Zlo potpisali su svoj pakt, i sve što se dalje odvija samo su sitne smicalice aparatčika s jedne i druge strane. Svjetlo je spremno žrtvovati nevine promatrače kako bi uhvatili Tamu u kršenju sporazuma; Tama pak, na nekoj razini, može djelovati i poštenije, jer oni bar ni ne tvrde da su dobri.

No to ne znači da su predstavnici Tame na bilo kojoj razini simpatičniji ili makar više cool  nego što je to slučaj s predstavnicima Svjetla. Bekambetovljev je svijet apsolutno lišen junaka u onom herojskom smislu. Čak i kad glavni lik, pripadnik Noćne straže, čini zlo, on to ne čini toliko iz neke sudbinske predodređenosti kakvu bismo očekivali u grčkoj tragediji. Naprosto, stvar je u tome da je brljanje neizbježno. Doba junaka, govori nam Noćna straža, ne samo da je odavno  prošlo; ono je ubijeno i lijes mu je zakovan čavlima. Junaci su, da prostite na izrazu, usrali motku još onda kad su sklopili pogodbu, jer su time, naravno, zapravo izjednačili Svjetlo i Tamu, i ostavili nam da baratamo samo nekim malim, sitnim nijansama.

Da je ugodna spoznaja, nije. Ali baš zato, Noćna straža je film koji bi trebao biti obavezna lektira svakome tko se želi na bilo kojoj razini baviti žanrom urbane fantastike. A ja ću se nadati u potragu za originalnim romanima na kojima je film zasnovan. Autor je kazahstanski pisac Sergej Lukjenjenko, koji je za sve knjige iz serije pobrao gomile nagrada. Kako je, nakon početnog uspjeha Noćne straže, počelo masovno prevođenje njegova (prilično obimnog, čovjek producira 1-2 knjige godišnje) opusa na engleski, i oni kojima je ruski nepoznat mogu se početi upoznavati s njime. Sve mi se čini da bi moglo biti zanimljivo…