Na današnji dan, 24. svibnja 1819. godine, rodila se Alexandrina Victoria od Hanovera, poznatija kao Viktorija 1. Vladala je dulje nego bilo koji drugi britanski monarh – 63 godine i 7 mjeseci – izrodila devetero djece i doživjela četrdeset i dvoje unučadi, čime je zaradila nadimak “baka Europe”.
Kad je rođena, na prijestolju je bio njen ujak, William IV, koji je doduše imao desetero djece, no sva su bila vanbračna, što je mladu princezu učinilo nasljednicom. Iako je, dakle, bila britanska princeza, u djetinjstvu je govorila samo njemački, da bi tek kasnije naučila i francuski i engleski, te je ostatak života bila trilingvalna.
Sa samo 18 godina, dospjela je na prijestolje, i odmah se bacila na vladanje. U to je doba premijer bio lord Melbourne, i isprva se mlada i neiskusna kraljica snažno oslanjala na njega. Kad mu je popularnost pala, a zamijenio ga torijevski sir Robert Peel, očekivao je da će kraljica i njega slušati bez pogovora. No, kad je pokušao promijeniti njene dvorske dame – u to je doba bio običaj da ih određuje premijer, uglavnom u skladu sa svojim stranačkim sklonostima – Viktorija se glatko odbila odreći žena koje je smatrala svojim prijateljicama. Zbog tog sukoba, Peel je dao ostavku, a Melbourne se vratio na položaj.
Godine 1839., bacila je oko na svoga bratića, princa Alberta od Saxe-Coburga i Gothe, i – jer je ona bila kraljica – zaprosila ga. Brak se i ostvario, 1840. godine, i bio je poznat kao vrlo sretan. Zanimljivo je primijetiti da je upravo njihovo vjenčanje započelo tradiciju mladenki u bijelom: prije Viktorije, nije postojala posebna boja za mladenkinu odjeću.
Tijekom prve trudnoće, kraljica Viktorija doživjela je atentat, no ubojica ju je promašio s oba metka. Bio je to tek prvi od mnogih atentata koje će još doživjeti: samo 1842. godine, dvaput će pucati na nju. Drugi puta, mladić koji je pucao na nju bio je naoružan pištoljem u kojem su umjesto metaka bili papir i duhan. Smatrajući da bi za takav zločin bilo pogrešno suditi kao i za pravi pokušaj ubojstva, kraljica i princ predložili su Parlamentu promjene u zakonu, čime je omogućeno da se mladića osudi na samo 18 mjeseci zatvora (umjesto smrti ili doživotnog izgnanstva).
No, između preživljavanja atentata, Viktorija je stigla obaviti svašta drugo. Tako je 1842. postala prvi monarh koji se vozio vlakom, iako su i ona i princ bili silno prestrašeni kad je vozilo krenulo zapanjujućom brzinom od 30 kilometara na sat. Godine 1845., kad je Irska prolazila razdoblje Velike gladi, za pomoć je dala i 2 000 funti svoga vlastitog novca.
I inače je bila “zaljubljena u Irsku”, i imala je mnogo razumijevanja za tamošnje stanovnike. Osobno je poduprla povišenje državne potpore za katoličko sjemenište Maynooth, tada jedinu katoličku obrazovnu instituciju u cijeloj Britaniji koja je dobivala državnu potporu. Iako su se mnogi protestanti u cijeloj zemlji bunili protiv potpore, Viktorija se nije dala pokolebati. Napisala je: “Ali zadrtost, zle i slijepe strasti koje ona izazivaju su strašne, i crvenim se zbog protestantizma!”
U tim mladim danima, Viktorija se često morala mučiti kako bi je političari ozbiljno shvatili. Osobito se često sukobljavala s ministrom vanjskih poslova Palmerstonom, koji bi često poduzimao stvari ne konzultirajući se ni sa kime. Iako se ona dvaput žalila na to i premijeru, tek je 1851. uspjela postići da ga se skloni s položaja. U to je doba doživjela još dva napada: u jednom je prošla bez povreda, no u drugom ju je bivši časnik napao svojim štapom, i uspio je udariti. Bez obzira na to, suđeno mu je po ublaženom zakonu, te je osuđen na sedam godina izgnanstva.
A onda, 1861. godine, samo nekoliko mjeseci nakon što joj je umrla majka, Viktorija je izgubila i supruga: princ Albert umro je od tifusa. Nakon njegove smrti, Viktorija je žalovala do te mjere da je do kraja života nosila crninu. Izbjegavala je javne nastupe koliko god je mogla.
Nakon nekog vremena, Viktorija je pronašla neku vrst utjehe u svome škotskom slugi, Johnu Brownu. Iako se govorkalo o romantičnoj vezi, pa čak i o tajnom vjenčanju, ni jedan trač nikada nije potvrđen. No, kad je umrla, pokopana je u svojoj vjenčanoj haljini, s Albertovim ogrtačem u jednoj ruci, i pramenom Brownove kose u drugoj.
Tijekom Viktorijine vladavine, Britanija je uspostavila većinu modernih, konstitucionalnih kontrola svoje monarhije. Bez obzira na to, Viktorija je uvijek bila svjesna svoje simboličke uloge, te je tražila, i često nalazila, ravnotežu između javnih i privatnih potreba i dužnosti. U 63 godine na prijestolju, uz brojne pokušaje atentata, uvijek je bila i ostala svoja.
Strašna žena.
| Design by MB | 
