Milerama

Na današnji dan, 17. studenog 1866. rođena je Voltarine de Cleyre, američka anarhistica koju je Emma Goldman opisala kao “najnadareniju i najbriljantniju anarhisticu koju je Amerika ikad proizvela”.

Voltairine de Cleyre rođena je u siromašnoj radničkoj obitelji, od američke majke Harriet Elizabeth Billings i oca Hectora de Clairea, Francuza koji je imigrirao u SAD. Ime je dobila po Voltaireu, no brzo su joj u obitelji nadjenuli nadimak Voltai. Njena je obitelj bila dijelom abolicionističkog pokreta i podzemne željeznice za bijeg robova, što je odlučno utjecalo na njen politički razvoj.

1880. godine, nakon rastave roditelja, otac ju je smjestio u samostan – iskustvo nakon kojeg je prihvatila ateizam, što vjerojatno govori sve o odgoju koji je prošla u samostanu. Sama je to doba opisala ovako: “Bilo je kao u Dolini smrti, a na mojoj duši još stoje bijeli ožiljci gdje me u tim zagušljivim danima paklenskom vatrom spalilo neznanje i praznovjerje.” Pokušala je pobjeći iz samostana plivajući od Ontarija do Port Hurona, nakon čega je pješice prešla 25 kilometara kad su je slučajno pronašli prijatelji njene obitelji, koji su dojavili što se dogodilo njenom ocu i natjerali je da se vrati u školu. Svejedno, uspjela je dovršiti školu, i dapače, bila je odlična učenica.

Završivši školovanje, povezala se sa slobodarski pokretom, osobito njegovim antiklerikalnim dijelom, te je čitala Thomasa Painea, Mary Wollstonecraft, i Henryja Davida Thoreaua. Isprva se oduševila socijalizmom kao političkim konceptom: “Po prvi sam put čula da postoji način za popravljanje života radničke klase koji uzima u obzir okolnosti ekonomskog razvoja. Bacila sam se na tu ideju kao netko tko je lutao kroz tamu i konačno je ugledao svjetlo.”

No, sve se promijenilo 1887. godine. Te je godine, naime, svjedočila je vješanju optuženih za Pobunu u Haymarketu¹ Nakon ovoga, Voltarine de Cleyre izjavila je: “Sve do tada, vjerovala sam u suštinsku pravednost američkog zakona i suđenja s porotom. Nakon toga, više to nisam mogla.”

Tako se de Cleyre pridružila anarhističkom pokretu, a bila je, po riječima Paula Avricha, “najveći književni talent američkog anarhizma”, vrsna govornica i spisateljica, još k tome obdarena upornošću i zanosom za ono što je radila. No, ni tu nije sve išlo glatko. Iako su se međusobno jako cijenile, na primjer, Emma Goldman i de Cleyre nisu se politički u svemu slagale: de Cleyre je dugo vremena bila individualistica, dok je Goldman zastupala komunistički pristup, tražeći ukidanje vlasništva.

No, ni de Cleyre nije dugo ostala među individualistima. Tako je, sredinom devedesetih godina, napisala sljedeće: “Socijalizam i komunizam zahtijevaju takvu razinu zajedničkih napora i administracije da bi stvorili više pravila nego što bi ih smio prihvatiti idealni anarhizam: oslanjajući se na vlasništvo, individualizam i mutualizam za sobom vuku razvoj privatne policije, posve nespojiv s mojim pojmovima o slobodi.” Zbog toga je postala jednom od najsnažnijih predstavnica “anarhizma bez pridjeva”, vrst anarhizma koji odbija određivanje izvan osnovnih zamisli antietatizma i antikapitalizma. U svojoj knjizi The Making of an Anarchist, napisala je: “Više se ni ne želim nazivati nikako drugačije nego samo – anarhistica.”

Objašnjavajući svoje stavove 1908. godine, napisala je kako bi “najbolja stvar koju bi obični radnici i radnice mogli napraviti bila da proizvodnju organiziraju tako da se potpuno riješe novca” te da “proizvode zajedno, kooperativno, a ne kao zaposlenik i poslodavac.” Godine 1912. otvoreno je u eseju “Komuna se diže” napisala kako je Pariška komuna propala, između ostaloga, zato što je poštivala privatno vlasništvo. “Ukratko, premda je bilo i drugih razloga zašto je Komuna propala, glavni je bio u tome što u odsudnom trenutku, Komunari nisu bili komunisti. Pokušali su se osloboditi političkih uza, ne oslobađajući se onih ekonomskih…”

Također se snažno opirala postojanju mirnodopskih vojnih snaga, tvrdeći da već samo postojanje vojske čini ratove vjerojatnijima. U eseju iz 1909., “Anarhizam i američke tradicije”, govori da bi “svi oni koji vole mir trebali povući svoju potporu od vojske i zahtijevati od svih onih koji se bave ratom da to čine na svoj vlastiti trošak i vlastiti rizik; da ni plaće ni penzije ne budu dodijeljene onima koji odluče napraviti karijeru od ubijanja ljudi.”

Još je važniji, i dan-danas zanimljiv i bitan, njen esej iz 1890. godine, pod naslovom “Sex Slavery”, u kojem je osudila ideale ljepote koji navode žene da si izobličuju tijelo, te obrazovanje koje na umjetan način oblikuje djecu različito, ovisno o tome kojem rodu pripadaju. Isto tako, osuđuje brak i bračne zakone, među prvima ističući kako tadašnji zakon omogućuje muškarcu da siluje svoju suprugu bez ikakvih posljedica. Zbog svega toga, po mišljenju de Cleyre, svaka udana žena postaje “robinja koja mora prihvatiti ime svoga gospodara, kruh svoga gospodara, naredbe svoga gospodara, i služiti njegovim strastima.” Pogledajte samo što je rekla o različitom odgoju koji dobivaju dječaci i djevojčice:

“Djevojčice ne smiju biti muškarače, ne smiju hodati bosonoge, ne smiju se penjati po drveću, ne smiju naučiti plivati, ne smiju činiti ništa što ne žele činiti a što je Madame Grundy proglasila ‘nepriličnim’. Dječake ismijavaju kao ženskaste, budalaste curice ako žele vesti ili se igrati s lutkama. A onda kad odrastu: ‘Oh! Muškarci se ne brinu za dom ili djecu kao žene!’ Pa zašto i bi, kad ste vi namjerno ulagali napore cijelog života da im tu prirodu uništite. ‘Žene nisu izdržljive kao muškarci.’ Uzmite bilo koju životinju ili biljku i odgajajte je kao što odgajate svoje djevojčice, pa ni one neće biti izdržljive.”

Iste te godine, 1890., sa Jamesom B. Elliotom dobila je sina, Harryja, kojeg su joj vlasti oduzele kad se doznalo da ne živi s djetetovim ocem.

Iz raznih razloga, cijelog su je života pratile bolesti i depresija, a 1902. godine doživjela je čak i atentat. Napao ju je bivši učenik koji je patio od meningitisa, te mu je ona sve oprostila. No, napad ju je ostavio s kroničnim bolovima u uhu, zbog čega joj je često bilo teško koncentrirati se, pa čak i govoriti.

Voltairine de Cleyre poživjela je samo 45 godina. U tom kratkom vremenu, uspjela je napisati stotine pjesama, pripovijetki, eseja, pamfleta, biografskih zapisa i skica. Neka od njenih djela možete pronaći (na engleskom) ovdje. Umrla je 20. lipnja 1921. godine u Chicagu, od septičnog meningitisa.

Strašna žena.

1. Pobuna u Haymarketu, znana još i kao Pokolj u Haymarketu, dogodio se 4. kolovoza 1886. godine, kad su radnici koji su štrajkali tražeći osmosatni radni dan održavali miting. Pri kraju mitinga, netko je na policiju bacio bombu kućne izrade, našto je policija počela pucati. Iako je cijeli incident potrajao samo pet minuta, ranjeno je šezdesetak policajaca i neznani broj civila, a poginulo je barem dvanaestero ljudi – no svi su pali od policijske vatre. Nastavak priče bio je još tragičniji: osmorica anarhističkih organizatora mitinga optuženi su za sve smrti, iako nitko nikad nije dokazao da imaju ikakve veze s bombom već je, naprotiv,po dokazima djelovalo da je jedan od na mitingu prisutnih Pinkertonovih agenata (jer je agencija Pinkerton štitila štrajkbrehere) zapravo bacio bombu. Presudi je u velikoj mjeri kumovala i histerična reakcija medija, u kojima su svi optuženi opisivani kao lopovi, ubojice, zvijeri i čudovišta, do te mjere da je Edward Aveling čak izjavio: “Ako objese te ljude, bit će to zbog Chicago Tribunea.” Na kraju, nakon mnogih žalbi, trojica od osmorice osuđenih dobila su doživotni zatvor umjesto vješanja. Od preostale petorice, jedan je uspio izvršiti samoubojstvo noć prije pogubljenja, a preostala četvorica javno su obješena, i to vrlo nestručno, tako da nisu umrli na licu mjesta, već su se polako davili do smrti viseći na užetima. [↩]