Milerama

Ovo je knjiga koju je trebao napisati netko s Balkana.

Započinjući roman The City & the City Chine Miévilla, moram priznati da sam imala određene zadrške. Ne zato što ne bih imala povjerenja u Miévilla kao autora: pročitala sam dobar dio njegova opusa, i znam da čovjek zna pisati, a ujedno se radi i o autoru s kojim se u velikoj mjeri slažem i politički¹. Bez obzira na to, oklijevala sam, jer, eto, svatko ima svoje predrasude, a moje su, u ovom slučaju, bile pogonjene gorkim iskustvom. Da, Miéville nije autor kod kojeg bi se načelno trebalo bojati bezobzirne imperijalističke aproprijacije u pisanju Drugog, no situacije ovdje na Balkanu² naprosto su povijesno takve — ružne i komplicirane — da mi lokalci volimo vjerovati kako je to sve skupa jednostavno previše složeno da bi netko s civiliziranog Zapada, tko nema iskustva mijenjanja država bar jednom po generaciji³ , mogao makar početi shvaćati o čemu se radi.

Ali China Miéville me iznenadio, istovremeno i ugodno i neugodno. Ugodno, jer u Gradu i gradu ne samo da nema ni trunke nadmenog zapadnjačkog neshvaćanja, već je, baš obrnuto, sve shvaćeno, do kraja i potpuno. I neugodno, jer se čovjek doista osjeti nelagodno kad vidi kako netko izvana može ovako, mrtvo-hladno i objektivno, vidjeti o čemu se u našoj situaciji zapravo radi i kako tu stvari stoje. Mit o autsajderima nepojmljivoj povijesti se urušava, i ostajemo nezgodno ogoljeni, razjašnjeni i samima sebi, pa možda, s malo sreće, i nekome tko je dosad mislio kako se cijela ta necivilizirana gužva ne da shvatiti.

No, da kažem i koju o samoj knjizi. Kao prvo — do neke mjere slično kao kod novijeg opusa Williama Gibsona — The City & the City uopće, zapravo, nije spekulativna fikcija u onom uobičajenom smislu te riječi. Sama postavka jest spekulativna, ali i potpuno fizikalno moguća: dva grada, Besźel i Ul Qoma, postoje na istoj geografskoj lokaciji (grostopični su, kaže se u Gradu i gradu), ali su razdvojeni. Ponegdje je ta razdvojenost uobičajena: ovdje je “čisti” Besźel, tamo “čista” Ul Qoma. Ponegdje su nazimjenični: jedan dućan je u Besźelu, drugi u Ul Qomi. A ponegdje su šrafirani: jedna te ista ulica, pod dva različita imena, nalazi se i u jednom i u drugom gradu, bešelske tramvajske tračnice tandrču pod kotačima ulkomskih automobila, dok se prolaznike može razlikovati samo se po držanju i odjeći.

Ovakvo stanje stvari dogodilo se u nekom mračnom trenutku povijesti, koji nigdje nije zabilježen. Neki smatraju da se radilo o dva grada koji su se spojili, dok drugi vjeruju da se nekadašnji zajednički grad u toj “slijepoj točki” razdvojio. Kako god bilo, gradovi su već stoljećima razdvojeni, i taj se suverenitet poštuje do danas, s različitim pozivnim brojevima, internetskim adresama, putovnicama i državnim uređenjima. Sami građani obaju gradova od malih se nogu navikavaju na svoj shizofreni okoliš, i stručnjaci su u “odviđenju”: obris drugoga grada samo je mutna sjena, njegovi stanovnici nevidljivi, a ako se dogodi “protub” — na primjer, kad automobilska nesreća izbaci bešelski auto na ulicu u Ul Qomi — svi ga prekoračuju ni ne trepnuvši okom. Ova stroga pravila dodatno provodi i nepojmljiva sila koja nema veze ni s bešelskom policzai ni s ulkomskom militsyom, strahotni i skoro magični Prijestup. Kad netko prestupi, bilo predugo gledajući neki dio drugog grada, bilo — užas nad užasima — fizički prelazeći iz jednog grada u drugi — Prijestupovci se pojavljuju naizgled niotkuda, sive siluete koje prijestupnika odvode neznano kamo, i nitko ga više nikad ne vidi. Pri tome nisu nerazumni: dječji prijestupi toleriraju se bez problema, a ukoliko neki turist ne uspije dovoljno odvidjeti grad u kojem nije, naprosto ga se deportira. A postoje i “inzilanti”, ljudi koji žive na područjima koja svojataju oba grada te tako, zapravo, ostaju izvan oba: o njima je čak i Chuck Palahniuk napisao roman, Dnevnik jednog inzilanta, omiljeno štivo zapadnjačkih liberala i subverzivnih intelektualaca u oba razdvojena grada.

I politički, Besźel i Ul Qoma se razlikuju: Besźel ima demokraciju, s uobičajenim višestranačkim sustavom, konzervativcima na vlasti i socijal-demokratima u opoziciji, te, u skladu s demokratskim navadama, dopušta službeno postojanje i svojim radikalima: s jedne strane su unifovci, uglavnom pankerski orijentirani klinci koji vjeruju da bi se dva grada trebala spojiti, a s druge su ultranacionalisti, koji se smatraju Pravim Građanima, i više-manje prešutno su povezani s jednom inače posve legalnom, ali radikalno desnom strankom. Ul Qoma, pak, ima drugačiju vlast:

Sve od Srebrne obnove, prije skoro sto godina, pod vodstvom generala Ilse, Ul Qoma ima samo Nacionalnu narodnu partiju. Mnoge starije ustanove i uredi još imaju na zidovima portrete Ya Ilse, često iznad “Ilsine braće”, Atatürka i Tita. Klišeizirano se govori da u starijim uredima među njima dvojicom uvijek postoji izbllijedjela mrlja gdje se nekad smiješio brat Mao.

Ali u dvadeset i prvom stoljeću, predsjednik Ul Mak provodi nešto što ulkomski intelektualci napola šaljivo nazivaju glasnostrojkom, u kojoj se uvoze CD-i i DVD-i, otvaraju softverske firme i financijsko tržište, a ulkomansko sredstvo plaćanja, dinar, doživljava revaluaciju, za razliku od besźmarque. Naime, Amerikanci iz političkih razloga potpomažu Besźel, a izoliraju Ul Qomu — no zato Kanada i EU potpomažu Ul Qomu, te je grad u izolaciji zapravo bogatiji od svoga demokratskog sugrada.

Zgodno mi je ovdje primijetiti da neki sjevernoamerički kritičari ili nisu shvatili ovaj dio, ili su ga pogrešno interpretirali, pripisujući tako američku potporu bogatijem gradu. Što nije posebno čudno, ali, čini mi se, puno govori o tome kako se i koliko iščekivanja čitatelja elegantno izvrće u Gradu i gradu, i koliko je pozornosti potrebno pri čitanju. Isto tako, neki su kritičari iz raznih dijelova svijeta prihvatili paralelno-ali-odvojeno postojanje Miévillovih gradova kao magijski, a ne fizikalni faktor. Čitajući The City & the City iz naše perspektive, naravno, takva opasnost ne postoji: mi znamo kako izgledaju šrafirani gradovi. Ili šrafirani jezici.

Bešelski⁴ se piše bežicom: trideset i četiri slova, s lijeva na desno, svi zvukovi ispisani jasno i fonetski, konsonanti, vokali i poluvokali ukrašeni dijakriticima — često se čuje da to izgleda kao ćirilica (premda će ta usporedba vjerojatno smetati građanima Besźela, istinita ili ne). Ilitanski koristi latinsko pismo. Tako je odnedavno.

Ilitanski — jezik kojim se govori u Ul Qomi — sve do 1923. godine i Ilsinih reformi pisao se “čudnom i prelijepom kaligrafijom s desna nalijevo”, koju danas, u Ul Qomi, znaju čitati “samo arhivisti i aktivisti”. A kako stoje stvari s jezicima?

Ilitanski ne nalikuje bešelskom. Ni ne zvuči slično. Ali razlike nisu tako duboke kao što se čine. Usprkos brižljivoj kulturalnoj diferencijaciji u oblikovanju njihovih gramatika i odnosima njihovih fonema (ako ne već osnovnih zvukova), ta su dva jezika bliski srodnici — konačno, imaju zajedničkog pretka. Izreći to daje skoro osjećaj pobune. Pa ipak.

Cijelu priču, u klasičnoj maniri krimića, pripovijeda nam inspektor Tyador Borlú iz bešelskog odjela za ekstremne zločine, koji istražuje ubojstvo. Na prvi pogled djeluje kao da se radi o samo još jednoj ubijenoj prostitutki, no ubrzo se ispostavlja da je zločin daleko kompliciraniji. Ubijena je strana studentica koja je radila na arheološkim iskopinama iz doba prije nastanka dvaju gradova — a štos je u tome što se iskopine nalaze u Ul Qomi. U prvi čas, naravno, inspektor Borlú pretpostavlja da se radi o slučaju Prijestupa, što bi značilo da je izvan njegove nadležnosti. No onda odjednom isplivava snimka kontrolnih kamera iz Dvorane kopule⁵ koja pokazuje da je kamion kojim je mrtvo tijelo stiglo iz Ul Qome u Besźel uredno prešao službenu granicu, tunel koji je jedini legalan način prelaska iz jednog grada u drugi.

Ne uspjevši se riješiti slučaja (jer Borlú bi puno radije da Prijestup preuzme cijelu stvar), glavni se lik nalazi u situaciji da mora surađivati sa svojim prekograničnim kolegom, pa čak i otići u Ul Qomu. Ulkomski detektiv Qussim Dhatt stanuje samo stotinjak metara od Borlúa, i stanovi im imaju pogled na istu — šrafiranu — livadu i park. No sad, u drugom gradu, Borlú otkriva i Davida Bowdena, američkog arheologa koji je prije mnogo godina, kao dijete cvijeća, napisao knjigu Između grada i grada, istražujući davnašnju legendu o trećem gradu, Orcinyju, koji navodno postoji između Besźela i Ul Qome, na područjima za koje Bešelani misle da su ulkomska, a Ulkomljani da su bešelska. Pojavljuju se tu i tajanstveni artefakti pronađeni na ulkomskom lokalitetu, koji nemaju nikakvog povijesnog smisla, a nitko ne može otkriti ni čemu služe, a neki smatraju da zapravo pripadaju upravo Orcinyju, poput neke vrste podzemnog skladišta koje međunarodni arheolozi sad pljačkaju. Dvojica detektiva tako moraju kombinirati arheologiju i folkloristiku s vlastitim poznavanjem situacije i puteva novca kako bi došli do odgovora, dok se oko njih gomilaju nestanci, napadi i politički pritisci.

Da izbjegnem spojlere, neću sad dalje opisivati radnju, no reći ću kako je razrješenje em potpuno uvjerljivo em, kao i ostatak romana, do neugodnog savršenstva razumljivo nama iz šrafiranih ili nekad šrafiranih krajeva. Ovo sad zvuči kao da je Miéville napisao samo analizu Balkana; prava vrijednost ove knjige — koja je, posve razumljivo, ove godine pokupila i BASFA-inu nagradu i Clarkea⁶ , kao i nominaciju za Huga — leži upravo u tome što se, zapravo, može čitati na znatno više načina. Englezi je, na primjer, iščitavaju (i) kao komentar na velike zapadne gradove u kojima ljudi odvide beskućnike koje prekoračuju na cesti, živeći u socijalno razdvojenim ali grostopično preklopljenim gradovima, te se tako u više engleskih prikaza spominjalo primjer Londona, u kojem se na razdaljini od stotinjak metara pojavljuje cijelo desetljeće razlike u očekivanom životnom vijeku. Neki su, isto tako, uočili da je čitav roman duboko promišljena meditacija o smislu bilo kojih granica, pitanjima identiteta i potrebe za određivanjem kroz koncept domovine.

Bez obzira na to, mislim, svi prepoznaju glavni izvor inspiracije za Grad i grad, i možda, samo možda, dobivaju predodžbu o tome kako pisati Drugo a da u tome nema nimalo egzotizacije, kako komentirati Drugo a da to ne bude nadmeno držanje predavanja. Jer, kako se to od Miévilla može i očekivati, u završnici se ispostavlja da nitko nije nevin — ni Istok, ni Zapad, ni Besźel, ni Ul Qoma, ni nacionalisti, ni demokrati — i da se sve, na kraju krajeva, vrti samo oko novca, i eventualno samoljublja, a sve drugo je samo — besmislena mentalna gimnastika.

Ako nekome još nije jasno, ocjena za ovu knjigu je: supersvakako pročitati.

1. što je rjeđe nego što biste možda pomislili [↩]
2. a ako se netko ne slaže s ovom zemljopisnom odrednicom, ja mu pomoći ne mogu [↩]
3. moj je djed promijenio čak pet država, sveudilj se ne seleći [↩]
4. oprostit ćete mi što dijakritike interpretiram tako kako ih interpretiram – op.ja [↩]
5. u izvorniku: Copula Hall – latinska riječ, kao uostalom i svi ostali neologizmi i izrazi, odabrana je vrlo pomno i višeznačno — Miévillov stil s godinama postao je samo još razrađeniji i čvršći nego što je bio [↩]
6. Miévillovog trećeg i rekordnog [↩]