Milerama

Svi mi koji se bavimo i volimo SF često volimo njurgati kako nema dovoljno neanglofonog SF-a, kako bismo rado doznali što se na polju žanra događa u Bangladešu ili na Uskršnjim otocima. Vrlo često su to samo teorijska njurganja, poslije kojih se malo tko potrudi doista se dokopati nekog bangladeškog ili uskršnjootočkog SF-a. Ali nakon čitanja Noćne straže, ja se osobno ozbiljno bacam na potragu za ostalim suvremenim ruskim spekulativnim radovima. Jer ili je Lukjenjenko totalni freak koji je tristo tisuća puta bolji od svega ostalog na ruskoj sceni, ili propuštamo nevjerojatno zanimljive stvari.

Već iz uvoda je vjerojatno jasno da će kritika Noćne straže biti pozitivno intonirana, a mogli su to pogoditi i oni koji su pročitali prethodni prikaz filma. No, koliko god mi se film bio svidio, moram priznati da sam donekle oklijevala prihvatiti se romana. Iz više razloga. Kao prvo, znala sam da se radi o multilogiji (ok, tetralogiji, i posljednji se roman doista zove Posljednja straža, ali znamo kako to s komercijalnim uspjesima ide, te skeptično ostavljam prostora za još nastavaka), i bojala sam se da će mi pojesti puno vremena. Kao drugo, doznala sam da si je film uzeo dosta slobode u interpretaciji priče, te je postojala i posve realna mogućnost da je knjiga puno slabija od filma. Konačno, kao treće, lomila sam se između želje za brzinom i lakoćom čitanja (prijevod na engleski) i upoznavanja originala.

Na kraju, prevladala je praktičnost i dohvatila sam se engleskog prijevoda, raspitavši se prethodno i doznavši da je doista dobar. I zaista jest, iako tu i tamo izvorni govornik slavenskog jezika s poznavanjem ruskog može uočiti nijanse koje su u prijevodu neizbježno izostale. No, bez obzira na to, mogu samo pohvaliti prevoditelja Andrewa Bromfielda, koji je obavio opak posao.

A posao je doista bio opak, jer je roman Noćna straža ni manje ni više nego izvrstan, kako sadržajno tako i stilski. Za one koji su gledali film, moram dodati još dvije riječi upozorenja: prvo, da, istina je, neke elemente radnje film doista bitno mijenja; i drugo, ekranizacija ne obuhvaća cijeli roman već samo njegovu prvu trećinu. Noćna straža podijeljena je, naime, u tri dijela, koji bi mogli sasvim komotno funkcionirati i kao samostalne novele, no kad se čitaju zajedno, kao cjelina, daju dublji i širi smisao, ne ograničavajući se samo na “nove pustolovine istih junaka”.

Glavni je junak, dakle, Anton Gorodecki¹, čarobnjak srednje klase, koji je veći dio svoje magijske karijere proveo u uredu, a sad ga je odjednom njegov šef Gesar² potjerao na teren da lovi vampire. Kao i u filmu, cijela nadnaravna struktura prikazana je kao okoštala birokracija koja se već tisućljećima preko volje naganja s drugom (mračnom) stranom. No, ono što je u filmu postalo samo podzaplet, priča o mračnom vrtlogu koji prijeti užasnim razaranjem, u romanu je doista glavni zaplet, premda ispričan tako da se u prvoj trećini može činiti sporednom radnjom. Meta vrtloga, djevojka također znakovitog imena Svjetlana (jer u Noćnoj straži nema slučajnosti), zapravo je potencijalno silno snažna čarobnica, i Antonov šef poduzima razno-razne komplicirane poteze ne bi li je privukao na stranu Svjetla.

Kod Lukjanjenka, međutim, ništa nije jednostavno. Razgovarajući sa Svjetlanom, u koju se zaljubljuje, Anton tako pokušava rastumačiti razliku između Svjetla i Tame, koja je kompliciranija nego što se na prvi pogled čini:

I to je dio istine. Sveta, nemamo prilike odabrati apsolutnu istinu. Istina je uvijek dvolična. Jedino što imamo jest pravo da odbacimo laž koja nam je najodvratnija.

Tu se, međutim, stvari tek zakuhavaju. Kroz cijeli roman, Lukjanjenko nam nudi varijacije na jednu te istu temu – koja je točno laž najodvratnija, može li cilj opravdati sredstvo, gdje su i što su granice dobra i zla – produbljujući je svaki put još malo više. U drugoj noveli, tako, uvodi lik Maksima (kažem vam da je i svako ime pomno odabrano), koji jest Drugi, ali ga nitko nije na vrijeme pronašao, te tako on živi uvjeren da je jedini, i progonjen potrebom da svako toliko eliminira pripadnike Tame na koje naiđe. To zvuči dobro – ako se zanemari administrativni problem, jer Maksim to čini bez dozvole, a takvi su potezi u Lukjanjenkovom svijetu nezamislivi – dok ne doznamo da, ne znajući za sporazum Svjetla i Tame, Maksim ubija ne provjeravajući tko je tko: tako od njega stradava žena koja doduše jest pripadnica Tame, ali koja nikada nikome nije svjesno naškodila niti ikoga ubila, ili Tamni čarobnjak niže klase koji za sobom ostavlja ucviljenu i nevinu ženu i djecu. Kad Svjetlana primijeti kako su to ipak samo iznimke, Anton je upozorava:

Život se sastoji od samih iznimaka.

A da bi stvari bile još gore, Tamna strana za ubojstva sumnjiči Antona, te on, u nastojanju da se obrani od optužbe (jer bi čak i suđenje moglo biti pogubno zbog metoda koje se koriste pri potrazi za istinom) mijenja tijelo s Olgom, tisućljetnom čarobnicom koja je nekad davno kažnjena za jedan prijestup time što je pretvorena u sovu. Nakon što je u prvom dijelu priče pomogla Antonu, dobila je natrag svoje tijelo, ali ne i sve nekadašnje moći, te se tako Anton mora snalaziti dvostruko: em je u tijelu koje ne poznaje, em su stvari koje su njemu relativno lagane Olgi nepravedno teške.

Družeći se sa Svjetlanom u ženskom tijelu, Anton provodi rusku girls’ night in, pijući čaj i jedući marmeladu, što je samo jedan od mnoštva detalja zbog kojih je Lukjanjenkova knjiga tako snažna: isto toliko koliko gradi svoj nadnaravni svijet, Lukjanjenko, naime, gradi i sliku suvremene Rusije, u kojoj se stvarni egzotični detalji (jeste li znali da, ako nemate prijevoza, u Moskvi možete pokušati zaustaviti neki auto i nagoditi se s vozačem da vas, za malu naknadu, preveze kamo trebate) miješaju s nestvarnima a nama, u ovim krajevima, još i s prepoznatljivim ostacima nekadašnjeg socijalizma – od malih bogova do praznih monumentalnih građevina, slabo plaćenih liječnika i života rastrganog raznim krizama. Pogledajte samo kako izgleda Moskva gledana s televizijskog tornja:

… pogled na grad koji se pružao pod njima, sa svim tim sjajnim svjetlima – Moskva u svome uobičajenom prazničkom raspoloženju. Možda je to bila gozba u doba kuge, ali bila je prelijepa gozba.

Kako nastojim izbjeći spojlanje, neću ulaziti u to kako ova priča završava, no moram reći da ni jedno Lukjanjenkovo rješenje nije predvidljivo, čak i kad se jednom upoznamo s njegovim stilom i načinom razmišljanja, i shvatimo da, kako on kaže,

Ne postoji apstraktno zlo: to moraš shvatiti! Njegovo je korijenje ovdje, svuda oko nas, u krdu koje nastavlja žvakati i zabavljati se samo sat vremena nakon ubojstva! I za to se moraš boriti. Za ljude.

Bez obzira na ovaj naizgled mračan pogled na ljudsku vrstu, Lukjanjenko nam ipak ostavlja prostora i za nadu u ljudsku vrstu, uvijek ostajući vjeran humanističkom pristupu:

Jako je lako ljude privući Svjetlu ili Tami, ali najsretniji su kad smiju biti svoji.

U tom smislu, moram reći, do neke mjere podsjetio me na Pratchetta, jer iskazuje istu simpatiju i razumijevanje čak i za one dijelove ljudskog roda koji ne djeluju kao da ih zaslužuju. A premda Lukjanjenko ni slučajno nije onako smiješan kao Pratchett – to mu nije ni namjera – duhovitosti mu nipošto ne nedostaje; tako, na primjer, u trenutku kad junak čezne za jednostavnim rješenjima i crno-bijelim svijetom (koji ne može dobiti), kaže da bi se htio osjećati

… kao novi, mladi američki murjak koji izlazi na svoju prvu patrolu. Provodi zakon. Progoni Zlo. Zaštiti nevine. Kako bi bilo divno kad bi sve uvijek moglo biti onako jasno i jednostavno kao što je bilo kad ti je bilo dvanaest, ili dvadeset godina.

S druge strane, u pravom ruskom stilu, i njegov je humor uvijek prožet sjetom:

Znaš da su u Moskvi počeli prodavati lažne novogodišnje ukrase. Izgledaju isto kao pravi, ali ne donose ljudima nimalo veselja.

U posljednjoj noveli, koja zaokružuje roman, Lukjanjenko odlazi još korak dalje, i razvija dvostruku priču u kojoj, kao Shakespeare, jedan te isti motiv prikazuje iz dvije perspektive, dajući nam time sve naznake o tome kamo i kako valja gledati, pa ipak uspijevajući iz šešira izvući kraj koji nije očekivan, ali je potpuno uvjerljiv. Dodajući priči o dobru i zlu i pitanje ljubavi i ljubavnog odnosa, u posljednjoj noveli Lukjanjenko tako u prvi plan dovodi (i prije prisutnu) temu kakvu budućnost uopće može imati odnos među partnerima koji nisu ravnopravni. U njegovoj interpretaciji, radi se o magijskoj ravnopravnosti, no istu bi se priču moglo iščitavati i iz feminističke vizure.

I tek ovdje, u posljednjem dijelu priče, Lukjanjenko se upušta u onu epsku tematiku koja inače obilježava većinu zapadnog fantasyja, unoseći u zaplet namjeru da promijeni sudbina svijeta – ideja prema kojoj su i Anton i njegov autor duboko skeptični. Jer ob obojica jako dobro znaju kako su svi ti ideali nepouzdani:

Dobro i Zlo, Svjetlo i Tama – tako često koristimo te riječi da zaboravimo što one zapravo znače; izvjesimo ih kao zastave i ostavimo ih da trunu na vjetru i kiši.

Uostalom, ni Drugi nisu podijeljeni rođenjem ni sudbinom: članom Svjetla ili Tame se postaje odabirom, i tako je oduvijek bilo:

Tako je to počelo. Jedan odvede sve do mamuta, i zadovoljan je. Drugi za to isto zahtijeva komad surle i poglavičinu kćer. Tako smo se podijelili na Tamne i Svjetle, na dobre i zle.

Jer, Lukjanjeku Drugi zapravo i nisu tako daleko od ljudi; oni su samo

jednaki bogovima, koji ne postoje.

Na kraju, fino izvezavši svoju priču tako da bude nalik na jedan od onih kompliciranih ruskih vezova, Lukjanjenko nam postavlja i najvažnije pitanje:

Što ako se, svaki put kad se boriš za svoju ljubav, boriš za cijeli svijet?

Za cijeli svijet – ne protiv cijelog svijeta.

Da, naravno: nabavila sam cijelu sagu, i namjeravam je pročitati. Ali isto tako, kao što sam rekla na početku, namjeravam pročeprkati i po drugom novom ruskom SF-u. Ovako dobre stvari naprosto ne mogu nastajati u vakuumu.

1. ne mislim prenositi engleske transkripcije s ruskog [↩]
2. što je, inače, ime velikog tibetanskog mitološkog kralja, koje se etimološki povezuje s Cezarom, a ep o njemu, inače smatran najdužim epom na svijetu, poznat je po cijeloj Aziji, što nije nebitno imamo li na umu Lukjanjenkovo napola tatarsko podrijetlo [↩]