Sve fotke projekta “Tell a Lie” pogledajte ovdje.

To je bilo dovoljno čudno da poželi pogledati. Otvorila je oči i ugledala nadlanicu, dugih prstiju blago svinutih prema unutra. U pozadini, pramen crne kose ležao je na blijedom obrazu.

Enaor.

Još je nekoliko trenutaka ostala nepomična, pitajući se što da učini. Spavao je ogrlivši je jednom rukom; ako se prebrzo pomakne, sigurno će ga probuditi, a to nije htjela. Treba mu odmor. Kad se probudi, znala je, žurit će mu se da stignu do cilja.

Nar Reolis. Pomisao na njen dom podvukla se pod udoban osjećaj s kojim se probudila i potkopala joj mir. Nije htjela čak ni pokušati zamisliti što bi mogla pronaći. Što ako je Koli već mrtav, što ako stigne i otkrije da više nema obitelji, kao što, izgleda, nema više hrama? A čak i kad bi ih, nekim čudom, sve našla žive i zdrave, bi li imala prava i drskosti zatražiti da je prime raširenih ruku? Znala je da od hrama to više ne može tražiti.

Istina, držala se riječi Božičine, pričekala da prođe ponoć Ljetoslave prije nego što je dopustila neposvećeniku da je dodirne, a čak je i onda dodir ostao čist, sveden na utjehu topline. Ali nije si umišljala da je time mogla zavarati Božicu. Nije zavarala čak ni sama sebe.

Kako ju je pogodilo kad je tek shvatila što je učinila. Jedan dio toga nije bio prirodan – još se mogla sjetiti nervoznog drhtanja u samim svojim kostima, onog jutra kad se probudila gola u Enaorovom naručju – ali bar dio je bilo iskreno gađenje prema raskalašenom, barbarskom ponašanju koje je prihvatila.

Uzvrpoljila se od nelagode; Enaor se okrenuo u snu i, mrmljajući nešto, privukao je bliže. Kretnje su bile automatske, kao da je to već prije radio, čak i kad joj je usnama dodirnuo obraz i nos prije no što je opet zaspao. Kalaide je osjetila kako se ukočila i sklopila oči, trudeći se disati plitko, da ne udiše miris nepoznatih trava. Stisnuvši zube, uhvatila mu je ruku i skinula je sa svoga ramena. Enaor otvori oči.

“Dobro jutro.”

Kalaide je promrsila nerazgovjetan odgovor i ustala, u žurbi se spotakavši preko njegove ruke. Kleknula je pred ognjište i počela razgrtati vatru.

“Zašto to uvijek napraviš?”

Previše se žurila; pepeo joj je poletio u lice i natjerao je da kihne. “Što to?” upitala je, šmrčući u dlan.

“Zbrišeš kao konjokradica kad god se probudiš a bliže si mi od pet lakata.” Čula je da se pomakao i bacila pogled preko ramena. Sjeo je i promatrao je stisnutih očiju i podignutih obrva, kao da je ona neka životinja koju još nikad nije vidio. Okrenula se vatri, skrivajući nelagodu. Plamenovi su zapalucali poput mačjih jezika, lickajući komad drva koji im je ponudila. Spustila je potpalu i ustala, brišući lice nadlanicom.

“Ja – zamolila sam te da ne govoriš o tome”, rekla je. “Ti možda svoje bogove prizivaš samo kad trebaš psovku, Stariji, ali ja svoje slučajno poštujem. Ja sam svećenica, znaš – ili sam bar bila dok me ti nisi natjerao da to zaboravim.”

“Ja sam te natjerao? Opet smo na tome?” Ustao je i koraknuo prema njoj. “Bilo bi lijepo da se odlučiš, Kalaide. Što ti zapravo hoćeš od mene?”

Ugrizla se za usnicu. “Ne znam, Enaor. Ne mogu se naprosto… odreći sebe zbog tebe.”

“Zar sam to tražio?”

“Svojim ponašanjem, da. Što ti hoćeš od mene?”

Spustio je pogled i prošao si rukom kroz kosu. “Ja više nemam želja.” U glasu mu se čuo trag ogorčenosti. “A i da imam, ne bih imao pravo na njih.”

Nije mogla ne pitati: “Zašto?”

Stresao je glavom.

Kalaide se okrene k vatri. “Svih ti bogova, Enaore”, promrmlja. “Shvaćaš li ti kako malo ja uopće znam o tebi? Ne znam ti čak ni puno ime, ni da li ga uopće imaš. Kako onda…”

Sjedio je na krevetu, laktova oslonjenih na koljena. Zabuljen u pod, pročistio je grlo i rekao, sasvim tiho: “Imaš pravo. Pitaj.”

Odjednom se skoro prestrašila. “Ispričaj mi o… ” Oklijevala je, pazeći na stranu riječ. “… Anlahlanu.”

“Što te zanima?”

“Što se stvarno dogodilo.” Prišla mu je za korak. “Kako znaš da je ono što si tamo vidio stvarno bila Matrielen, a ne neka prikaza? I, uostalom, kako možeš biti siguran da je stvarno tvoj brat vodio napad?”

Slegnuo je ramenima. “Ne mogu. Ali hodao je, govorio i ponašao se kao Badgor kojeg poznajem.”

“A poznaješ li ga dobro?”

“Dovoljno dobro. Zime je dugo vremena provodio u Anlahlanu. Majka se brinula za njegovo zdravlje, i pokušavala ga je zadržati kraj sebe što je više mogla.”

“A ti?”

“Ja sam… imao puno obaveza, još od djetinjstva.”

Ne razmišljajući, spustila se pred njega da mu uhvati pogled. “Tko si ti, Enaore?”

Šarenice su mu bile oblačno, mliječno sive, posve neprozirne. Šutio je neko vrijeme, onda konačno ispusti dug, umoran dah. “Puno ime mi je Enaor vail Telel Thair, da en Anlahlan. Možda sam posljednji preživjeli iz svoga plemena. Vidio sam kako mi brat uništava dom, i kako mi otac gori da bi mi omogućio bijeg; ubio sam svog najboljeg prijatelja i ženu koju sam volio. I još sam živ. Ja sam osveta.” Dodirnuo joj je obraz prstima, tako blago da je jedva osjetila, i nasmiješio se bez imalo veselja. “Ima trenutaka kad bih volio da mogu biti još nešto… ali ne mogu. Moji mrtvi mi ne daju.”

Ruka mu je skliznula s njenog lica. Sklopio je oči. “To nije ono što si htjela čuti. Oprosti.”

Kalaide je pokušavala pronaći riječi kojima bi mu odgovorila, ali nije uspjela. Konačno, protrlja oči i ustane.

“Bolje da krenemo”, reče tiho.

Čovjek koji je napravio (teorijsku razradu, zbog ograničenog budžeta) najvećeg autoportreta svih vremena.

I drugi čovjek, koji je počeo raditi skoro istovremeno, i još uvijek radi na projektu po imenu The world is my canvas.

Obojica se služe GPS-om, odnosno praćenjem putanje, da bi ostvarivali crteže. Moram priznati, s jedne strane mi je to mrak zabavno i zanimljivo. S druge — ne znam, ima tu i nečeg pomalo zastrašujućeg. Ili nema? Što mislite?

Program je namijenjen polaznicama koje su završile srednju školu, bez obzira na dob i profesionalni status ili upisani studij i koje nisu imale priliku upoznati se sa žensko-studijskim temama i feminističkom teorijom.
Prijave se primaju od 25. kolovoza do 20. rujna 2008.
Zainteresirane za upis uz prijavu trebaju priložiti životopis i motivacijsko pismo s obrazloženjem za sudjelovanje u programu. Odabrane kandidatkinje bit će uključene u prijamni postupak (razgovor, ispunjavanje upisnog obrasca).

Dakle, ako koju zanima, neka se prijavi. Uvjeravam vas da će biti zanimljivo.

Znam, opet sam debelo zaostala. Ali, u moju obranu, nisam samo ja kriva: još sam odavno čula svašta dobroga o “Mijenjanom ugljiku”¹ Richarda Morgana, i odavno sam prvi put otvorila knjigu, ali nikako, ama nikako nisam uspijevala proći kroz posve nepotreban uvod. Sad sam konačno učinila taj napor volje i prošla kroz cijeli roman. I nisam se nimalo usrećila.

Dakle, kao prvo, uvod. Netko² je jednom rekao da romane ne valja počinjati bitkom, jer čitatelj još nije emocionalno angažiran ni na jednoj strani, pa mu se, pojednostavljeno rečeno, živo fućka tko će tu bitku dobiti. I ista stvar vrijedi i za prolog Morganovog ugljika: tip sprema oružje koje je samo umjereno zanimljivo, a da mi pri tome ne znamo ni za što ga sprema, ni protiv koga, ni zašto bi nam to bilo važno. Onda upadnu neki drugi tipovi i upucaju i njega i njegovu kolegicu. Kraj prologa. Who cares? kaže čitateljica i zatvara knjigu. I ne otvara je još mjesecima, jer je niti glavni lik (koji je, uostalom, poginuo na kraju prologa) niti sporedna likica (koja je toliko sporedna da o njoj zapravo ne znamo ništa) a, naravno, niti tipusi koji su upali pucajući na njih, nisu privukli da dozna što se dalje dogodilo.

No, dobro. Kad jednom prođete kroz taj prolog, otkrit ćete da bi… vjerojatno svima bilo lakše da niste prošli kroz njega. Da, tip koji je prolog ispričao u prvom licu je još živ (izem ti čuda!) i još uvijek priča svoju priču, i postupno počinjemo shvaćati o čemu se radi, ali i dalje nas zapravo nije briga za to. (more…)

1. znam da je hrvatski prijevod naslova bio “Digitalni ugljik” ali, unutar konteksta knjige, bio bi mi draži “mijenjani”
2. mislim Damon Knight, ali nisam baš 100% sigurna pa me nemojte držati za riječ

Enaor je ispustio dug dah, čekajući da bol prođe. Eto, izrekao je; trebao je osjećati olakšanje, ali nije ga bilo. Naravno, to je bila samo jedna od njegovih bezbrojnih užasnih tajni, i to malena. Možda i jedina za koju nije bio sam odgovoran. Ona oprostiva.

Kalaide je spustila ruke. Pogled joj je bio zabrinut, pravi iscjeliteljski. Mogao si je i misliti. “Kako…” Stresla je glavom, očito zbunjena. “Što…”

Enaor si pročisti grlo. “Zapravo polubrat. Otac mu je bio čovjek, Ghard.” Glas mu je opet zaškripao; iskašljao se i pljunuo. Okus žuči je ostao. “Zato… tako znam za što je sve sposoban.”

Kalaide je zurila u njega, grickajući si donju usnu, nesvjesno se igrajući vezom na svojoj haljini. Nekad je to bila bogata odjeća; vidio je po ostacima skupe boje, još uvijek luksuzno crvene tamo gdje je nije prekrilo blato. Nije se sjećao da ju je prije u tome vidio. Možda je to dobila od onog svoga Gharda? U kom slučaju, kako ju je zaradila?

Nije imao pravo pitati se tako nešto. Suzdržavši potrebu da joj makne prste prije nego što raspara cijeli vez, zatvorio je oči, udišući miris drveta za svojim leđima.

“Odrastao je među ljudima”, rekao je, uglavnom da popuni tišinu. “Ghardi moć mjere u sinovima, a njegov otac je imao samo jednog kad se Badgor rodio, i rado ga je prihvatio.”

“Enaor.” Kalaidin glas bio je tih, skoro stidljiv. “Ne moraš mi reći.”

“Moram. Moraš znati što nas čeka.”

“Nas?”

Enaor duboko udahne. “Moram se suočiti s njim. U tvome domu.” Natjerao se da otvori oči. “Ja… nadao sam se da ćeš mi htjeti pomoći.”

Kalaide je otrgla konac s veza i sad ga je kotrljala među prstima, prateći se pogledom. “Misliš ga uhoditi, ili ideš otvoreno?” upitala je konačno.

“Otvoreno. Nije u tome obučen, ali ima prirodan dar. Bilo bi preopasno da se pokušam sakriti od njega.” Zastao je, bojeći se dovršiti misao.

Ona odbaci gužvicu konca i pogleda ga. “Ali ja bih mogla ostati neotkrivena.”

“Vjerojatno.”

“A što je s onim drugim planovima? Onaj grad u Perdaelu?”

To je boljelo. Enaor je osjetio kako mu se grlo steže i načas stisnuo šake da savlada bijes. “Nadao sam se da će mi pomoći. Ali prvo moram otkriti što Badgor radi.”

“Jer ti je Horiarh tako rekao?”

“Jer je to logičan postupak.” Još je čuo bijes u svome glasu. “Jer sam to još odavno trebao učiniti.” Prošao si je rukom kroz kosu; prsti su mu ostali prljavi, pa si je obrisao dlan o hlače. Kalaidin pogled na njemu još je bio nepokolebljivo neutralan, bez imalo prigovora. Osjećao je to i ne dižući pogled. “Jer ću se prije ili kasnije i usprkos svemu morati suočiti s njim.”

“Stvarno mi je žao, Enaor”, rekla je, a to je boljelo. “Jeste li… bili bliski?”

Trzaj bola u njegovim prsima bio je dobrodošao, omogućujući mu da misli na nešto osim na svoje namjerno sljepilo. “Kad mu je bilo šesnaest godina, konj mu je stao na desnu šaku i smrskao je. Poslije toga je proveo neko vrijeme u Anlahlanu dok se oporavljao. Ja sam ljevoruk pa sam ga učio da se bori lijevom rukom. Tada smo se dobro zabavljali… bar sam ja tako mislio. Očito sam bio u krivu.” Polako je spustio lijevu ruku. Horiarhov potpis je prestao boljeti. “On je vodio napad na Anlahlan”, doda bespotrebno. “Sigurno sam bio u krivu.”

Kalaide mu je prišla bliže. “Kako ti je ruka?” upita.

“Drži se.” Oko njih se uskovitlao pršič, sićušne bijele točkice koje su plesale u sve dubljoj tami. “Bolje bi bilo da se vratimo.”

“U kolibu?”

Kimnuo je glavom. “Noćas se još moramo odmoriti. A onda, sutra, krenut ćemo prema tvome domu.” Natjerao se da se uspravi i krenuo prema gazu potoka. Njegovi ohlađeni mišići su se pobunili. Trebao mu je odmor. Batharon ga lovio, toliko je vremena potrošio uzalud.

“A što hoćeš od mene?” upitala je Kalaide. “Mislim, kad se vratimo u Nar Reolis?”

“Morat ćeš mi nacrtati plan svog imanja. Možeš li to?”

“Mogu.” Bila je sva ozbiljna, s onom oštrom koncentracijom koja mu je bila tako čudna u ljudskom biću. “Što još?”

“Bilo bi dobro da ostaneš vani.”

“Mogu se sakriti u katakombama. Znam gdje su vanjski ulazi u njih, i ne vjerujem da su ih Ghardi sve pronašli.” Pogledala ga je ispod oka. “Očekuješ da ćeš završiti kao zarobljenik?”

“Ne znam kako će Badgor reagirati. Nisam ga vidio od Anlahlana.”

“Pretpostavljam da se niste rastali baš prijateljski.”

To nije bilo pitanje, ali svejedno je kimnuo. “Neko vrijeme sam mislio da je možda poginuo tamo.” Nadao se da će Badgor stradati u požaru Anlahlana. To joj nije mogao reći.

Došli su do gaza. Kalaide je preskočila na kamenje u sredini potoka, onda se okrene. “Hoće li ti trebati pomoć?” upitala je. “Za prelazak?”

Bez riječi je odmahnuo. Ona je iscjeliteljica, podsjetio se. Takva pitanja su joj prirodna bez obzira na okolnosti.

Prešla je na drugu stranu i dočekala ga sa zabrinutim izrazom lica, trznuvši se malo kad je on sletio na ruke i koljena. “Bio je to dug dan”, rekla je. “Nakon duge noći.”

Ostao je bez daha. Otresao je snijeg s koljena, pazeći da ne podigne pogled. “Kalaide”, rekao je. “Ja…”

“Mislim, toliko toga se dogodilo u zadnja dva dana”, dodala je užurbano. “Sve i svašta, jedno na drugo… oboje smo se malo pogubili. ”

“Ne moraš mi smišljati isprike, ženo”, rekao je, oštrije nego što je namjeravao. Bez riječi, podigla je svoje skute, zatakla ih za pojas i krenula uz strminu.

Još je nosila one visoke čizme iz Bajlale. Vezice na desnoj djelomično su se odvezale i zapele za jedan grm. Okrenula se i potražila gdje je zapela, ali nije mogla doseći granu bez da padne. Enaor se požuri da joj pomogne.

“Nisi ti jedini koji treba isprike”, prošaptala je. Oči su joj bile umorne i beznadne.

Enaor je izvukao njenu vezicu iz trnja i zatakao je za rub čizme. “Znam.”

Progutao je, onda se odvuče dalje, uz strminu, prema snijegom pokrivenoj šumi.

Konji su ih dočekali plesom veselja. Enaor je pustio Jiriala da se mazi dok se nije smirio, onda uzjaše.

“Pokušat ću nam uhvatiti nešto za jelo”, rekao je. “Jirial se mora razgibati. A i tvom konju bi dobro došlo.”

“Nazvala sam ga Lešinar.” Nagovještaj osmijeha. “Iz jedne priče.” Ogledala se oko sebe. “Ali gdje je lav?” upitala je, uspinjući se u svoje sedlo. Enaor odmahne glavom.

“On je ipak divlja životinja. Ako ga je potok uplašio, možda je zaključio da smo preopasni i otišao.”

Kalaide je kimnula, ali nije djelovala do kraja uvjereno.

“Misliš da nešto nije u redu?”

Uzdahnula je. “Nisam sigurna. Šuma je čudna… a ja se više ne usudim vjerovati svojim instinktima.”

“Misliš da bi Matrielen mogla…”

“Ne znam što bi Matrielen mogla. Ne znam što zaslužujem.”

“Batharon te lovio, ženo, kad ćeš shvatiti da ne zaslužuješ ništa od Matrielen?”

Kalaide se nasmiješila, kratko i žalosno, i dotakla Lešinarove sapi petama. “Točno tako, Stariji”, promrmljala je.

Jahali su jedno uz drugo u nelagodnoj, napetoj tišini. Enaor bi povremeno bacio pogled na ženu koja je jahala kraj njega, ali lice joj je bilo povučeno, oči uvijek spuštene na Lešinarove uzde u njenoj ruci.

Čudesno, ugledali su zeca, i Enaor ga je pogodio prvim nožem. Sjahao je i digao leš za uši. Njegova oštrica prošla je zecu kroz kralježnicu: čisto.

Pročistio si je grlo. “To će biti dosta”, rekao je tišini. Opet je uzjahao i svezao plijen za sedlo prije nego što je Kalaide progovorila, tako tiho da ju je jedva čuo.

“Moj najmlađi brat je otvorio vrata Nar Reolisa Badgorovim snagama, znaš.”

“Zašto?”

“Navodno mu je Badgor obećao da će biti rahin.” Pogledala ga je, bolno bezizražajnog lica. “Je li tvoj brat lažac?”

Enaor uzdahne i sklopi oči, kimajući glavom. Hoće li to biti još nešto za što će se osjećati bar djelomično krivim? Osjetio je kako mu osmijeh razvlači usnice; dosad se na to već mogao naviknuti. “Koliko godina ima tvoj brat?”

“Trinaest.”

“Onda će vjerojatno preživjeti. Ne sjećam se da Badgor ubija djecu.” Pogledao ju je. Kosa joj je skrivala lice. “Izvući ću ga ako budem mogao.”

Možda mu je zahvalila, ali nije bio siguran.

Kad su se vratili u kolibu, Kalaide je oklijevala pred vratima. “Lav se još nije vratio. Ne sviđa mi se to.”

Berući nekoliko listova s jednog obližnjeg grma, Enaor se iskezi. “Hoćeš da ga idem potražiti?”

Odmahnula je glavom, šarajući pogledom po šumi. “Ne. Ali brine me to.”

Sklopio je oči i hitro skenirao okolicu. Nije našao ništa osim uobičajenih opasnosti u zimskoj šumskoj noći: nekoliko grabežljivaca i vječito gladna hladnoća. Skoro kao da je u Anlahlanu. “To je lav, Kalaide. Lavovi se mogu brinuti sami za sebe.”

Zadrhtala je i ušla u kolibu. “A mi?”

Nije imao odgovora na to, pa se umjesto toga posvetio čišćenju svoga plijena. Kad je odrao zeca i izvadio mu utrobu, očistio je nož u snijegu i ušao u kolibu.

Kalaide je prostrla konjske deke pred ognjištem. Skuhala je i čaj; miris je ispunio kolibu. Enaor je zatvorio vrata za sobom i udahnuo voćnu aromu, tjerajući se da se opusti. Trebao mu je taj trenutak, da dođe do daha prije no što opet uroni u ludilo.

Kalaide je sjedila kraj vatre, kopajući po bisagama. “Tražim onaj roman iz Bajlale”, rekla je preko ramena. “Bit će lakše ako ti nacrtam planove.” Već je kraj sebe pripremila nekoliko komada ugljena. Još je bila u stanju razmišljati praktično. Disciplina svećenice očito je imala svojih prednosti.

“Koji put me zapanjiš”, promrmljao je tresući glavom.

“I samu sebe”, odgovorila je, skoro vedrog glasa. Splela je kosu u pletenicu, ali je nije imala čime vezati. Padala joj je preko ramena, povremeno blistajući kad bi uhvatila svjetlo vatre. “Kao što je Horiarh rekao”, dodala je, pronašavši roman i proučavajući ga u svjetlu vatre. “Netko mora igrati po pravilima. Pravila mogu biti i utješna.”

“Čak i kad su besmislena?” upitao je, vadeći iz bisaga grudu soli i trljajući meso. Napola je očekivao provalu protuargumenata, ali Kalaide je samo stresla glavom.

“Osobito kad nemaju smisla, Stariji. Tako znaš da ih ima.”

Nije imao snage za filozofsku raspravu. Omotavši zeca u lišće koje je donio, zagurao ga je u žar i oprašio si ruke. Onda sjedne preko puta nje i otpije malo čaja.

Nije imao što raditi nego sjediti tu, čekati da se zec ispeče, i ispod oka gledati Kalaide. Crtala je vrškom jezika dodirujući gornju usnu, tu i tamo mrmljajući za sebe prije nego što bi izbrisala neku crtu ili okrenula pergament. Dva-tri puta prsti su im se sreli na šalici, ali nije reagirala, posve udubljena u posao. Kad je objavio da je večera gotova, samo je odsutno kimnula.

“Sad ću.”

Odrezao je komad i stavio ga kraj njene ruke. “Jedi dok je vruće.”

Podigla je pogled s osmijehom. Onda stavi komad mesa u usta. Drugom rukom već je dodavala novi ugao.

Zaboravio je da postoje takvi trenuci. “Kalaide.”

“Da?”

“Ništa. Sve.”

Polako je podigla glavu, ozbiljnog lica, i nekoliko ga trenutaka promatrala ne trepćući. “Još ti moram nacrtati dva kata”, rekla je konačno, opet se okrećući svome crtežu.

Dovršili su obrok u tišini koju je samo tu i tamo prekidalo pucketanje vatre. Kad se počela gasiti, Enaor je ustao i dodao još ogrjeva. Onda je legao na svoju deku i promrmljao laku noć, ali ona je bila previše udubljena u posao da bi reagirala.

Kad se probudio, još je bila noć. Trebao mu je trenutak da shvati: Kalaidina ruka bila mu je na ramenu.

“Enaor?”

“Gotova si?”

“Da.” Trenutak je šutjela. “Prošla je ponoć?”

Zvučalo je kao pitanje, pa je zaškiljio prema prozoru. “Sigurno”, rekao je, iako nije imao pojma.

Ruka joj se spustila po njegovoj i pronašla mu prste. Odigla je jedan kraj njegove deke.

“Samo… samo mi je hladno. Smijem?”

Preumoran da joj odgovori riječima, digao je ruku i napravio joj mjesta kraj sebe.

Nadao se da je sutra još daleko.

U svakom slučaju, danas dakle nudim nekoliko zanimljivih linkova koje još nisam stigla potrpati u permanentne veze sa strane, ili su već tamo ali možda nisu dovoljno objašnjeni da bi privukli pozornost kakvu zaslužuju.

Prvi je link na Deep Genre, mjesto gdje se okupljaju autori i autorice koji se bave žanrovskom književnošću u teoriji i praksi. Autorska imena uključuju ljude kao što su Katherine Kerr, Lois Tilton, Sherwood Smith i Kate Elliott, a preporučam ga svakome koga zanima žanr.

Drugi je link također žanrovski, ali i politički: Making Light, blog bračnog para Nielsen Hayden, urednika u Tor Books. Osim žanrovskih pitanja, naći ćete tu i političke rasprave, recepte, upute za prvu pomoć i svašta drugoga, ali uvijek zanimljivo i zabavno.

Treće, još malo žanra i politike zajedno: Words, Words, Words, blog Stevena Karla Zoltana Brusta, jednog od najboljih fantasy pisaca današnjice. Uz komentare o žanru, Brust i njegova obitelj nude privatne vijesti (za one koji misle da je zdravstvo kod nas loše, potražite u arhivima priče o odlasku u Meksiko na operaciju bruha, jer si je Brust naprosto nije mogao platiti u SAD-u) ali i rasprave o politici. Upozorenje: Brust je trockist, i silno je potkovan u političkoj teoriji. Ne upuštajte se u rasprave s njim ako ih ne možete održati.

Manje politike, više žanra: Whatever, blog Johna Scalzija, koji je uvijek, ali baš uvijek zabavno čitati, čak i kad lijepi špek na svoju mačku. Da, zbilja.

Još manje politike i još više žanra naći ćete na sajtu Fantasy Magazine. Kao i u svakom časopisu, i tu ima besplatnih pričica, prikaza knjiga i filmova, i sličnih zabavnih stvari — a i rasprave su prilično zgodne.

Za one, pak, kojima je politika zanimljivija od žanra, tu je Bitch Ph.D., blog akademske građanke koja je istovremeno sklona i (samo za neke pojmove rabidnom) feminizmu. Silno elokventno, a često se raspravlja i o SF-u, jer je to jedna od njenih omiljenih stvari.

Evo, toliko za sada. Uživajte.