… 20. travnja 1992.¹ održan je koncert u počast jednom od najvećih pjevača svih vremena, Freddieju Mercuryiju. Neću sad tu pisati biografiju, jer, štogod je Freddie bio, a bio je svašta, definitivno nije bio žensko, ali ću vas podsjetiti na to da je ekstravagantnu tvrdnju o “jednom od najvećih pjevača” vrlo lako dokazati ako se pogleda cijeli koncert.  Na probama je, navodno, Robert Plant zavapio “How the hell did he hit those notes?!?” a i mnogi drugi su morali mijenjati registre i smišljati slične varke ne bi li uspjeli preživjeti (i prepjevati) ono što je pokojni gospodin Bulsara izvodio lakoćom koja je doista plijenila. Među onima, pak, koji su se u svemu tome doista dobro snašli neću izdvojiti Georgea Michaela (jer ga svi znaju), već jednu od meni općenito dražih verzija jedne od meni najdražih pjesama. Annie Lennox i David Bowie. Under Pressure.

1. da, to je bilo prije dvadeset godina!
… Daj dalje!

… esefičari o kerfuflama. Da, znam da već postaje smiješno, ali eto, ni SF-zajednica nije puna svetaca, pa svako malo pukne neki skandalčić. No dok na drugim područjima skandali ovise o tome tko je koga s kim, među esefičarima je kerfufličnost uglavnom oslonjena na literarne sukobe (kao što je bio slučaj sa sukobom Priest-Stross, o kojem piše čak i Nacional) ili na problematične odnose unutar zajednice.

A i jedno i drugo je, zapravo, prilično dobra stvar, čini mi se. Naime, esefičarska zajednica očito je u dvadeset i prvom stoljeću razvila prilično visoku razinu kritičnosti prema samoj sebi, i kad se dogode prozivke — pa bile one književne ili nekakve drugačije — obično za to ipak postoje posve opravdani razlozi.

A jedan takav razlog — zapravo, više njih — dogodio se na netom završenom Easterconu, inače najvećoj britanskoj SF-konvenciji. Naime, s jedne strane, ovogodišnji se Eastercon posebno trudio biti prostor sigurnosti i prihvaćanja, kao odgovor na prethodne kritike (koje se vuku još od RaceFaila) da je britanski fandom poprilično zatvoren i uglavnom ograničen na bijele muškarce.… Daj dalje!

Jesmo mi toga svjesni, ono, na nekoj apstraktnoj razini. Ali ovaj video, snimljen s Međunarodne svemirske postaje, možda malo smanji razinu apstrakcije. Mene je, pak, najviše podsjetio na onaj citat Douglasa Adamsa.

Space is big. You just won’t believe how vastly, hugely, mind- bogglingly big it is. I mean, you may think it’s a long way down the road to the chemist’s, but that’s just peanuts to space.

Douglas Adams.… Daj dalje!